Veliki uspjeh Berislava Šipuša u Varšavi!

Naš istaknuti skladatelj i dirigent Berislav Šipuš posljednjih godina doživljava velike uspjehe (pra)izvedbi svojih djela na koncertnim pozornicama izvan Hrvatske. Posljednji nadilazi sva prethodna nastojanja da suvremena hrvatska glazba dobije adekvatno priznanje i prepoznatljivost kod međunarodne publike. Izvrsni smo u nakladama nota i albuma, ali, realno, nemamo sustavne ni jasne strategije prezentacije najboljih hrvatskih glazbenih djela u inozemstvu i mnogo je toga u tom polju na osobnim inicijativama pojedinca.

Kao što je prošlogodišnja izvedba opere Judita akademika Frane Paraća u minhenskom Prinzregententheateru rezultat tamošnjeg desetogodišnjeg rada našeg jedinstvenog Ivana Repušića kao šef-dirigenta Minhenskog radijskog orkestra, tako je sada najnoviji Šipušev uspjeh posljedica višedesetljetnih veza između suvremene poljske i hrvatske glazbe. Varšava je dom Varšavske jeseni, pet godina starije sestre našeg Muzičkog biennala Zagreb po uzoru na koju je svojedobno Milko Kelemen i oblikovao naš najstariji i najveći festival suvremene glazbe. Od početka na Biennale pristižu legendarni poljski skladatelji koji utječu na stvaranje novije svjetske, ali i hrvatske glazbe, kao što su Witold Lutosławski, Krzysztof Penderecki i Zygmunt Krauze. Ovaj posljednji, nažalost danas jedini među živima, uživa status živuće glazbene legende u Poljskoj i svijetu, ostao je u kontaktu sa Šipušem još otkako je on kao umjetnički ravnatelj vodio Muzički biennale, nastavivši s njime suradnju i u koncertnoj sezoni Cantus Ansambla.

Foto: Lana Lucija Horvatić, Tomislav Fačini, National Centre for Culture Poland, Grzegorz Karkoszka

Krauze je pri jednom susretu u Varšavi Šipuša upoznao s netom imenovanim direktorom poljskog Nacionalnog centra za kulturu, koji je ujedno i umjetnički ravnatelj Festivala Eufonie, festivala srednje i istočne Europe, Robertom Piaskowskim, ovaj mu je darovao svoj najnoviji album Pasija objavljen u ediciji Ligatura u suradnji HRT-a i CANTUS/HDS, koji je bio ovjenčan s četiri Porina, a na kojemu je pohranjena njegova višestruko nagrađena vokalnoinstrumentalna Pasija (HDS-ova Nagrada Papandopulo 2023. i Godišnja nagrada Vladimir Nazor). Riječ je o snimci praizvedbe djela održanoj 1. ožujka 2022. godine u sklopu zborskog koncertnog ciklusa Sfumato, u Laubi, ujedno i jedine izvedbe djela do današnjeg dana koje je u međuvremenu nastavilo aktivni život u elektroničkim medijima ili osobnim playerima.

Foto: Eufonie, National Centre for Culture Poland, Grzegorz Karkoszka

Piaskowski je još istu večer poslušao darovani CD i zaželio Šipuševu Pasiju imati na festivalu Eufonie godinu poslije, što je ustvari ove, 2025. godine, u kojoj je Šipuš prije samo mjesec dana već bio u Varšavi s Cantus Ansamblom u sezoni varšavske dvorane Hashtag Lab i nastupao s tamošnjim rezidencijalnim Hashtag Ensembleom.

Kako to biva kada novac nije problem i namjera je jasna, Piaskowski je istoga trenutka poziv uputio nositelju izvođača – Hrvatskoj radioteleviziji – s ponudom da festival, odnosno organizator (Nacionalni centar za kulturu i njegov MIC za međunarodnu promociju, Institut Adama Mickiewicza) pokrije kompletan trošak puta, smještaja i dnevnica cjelokupnog izvođačkog korpusa za to i druga djela na programu, koja su, u dogovoru s dirigentom Tomislavom Fačinijem, bila motet za mješoviti zbor a cappella Dona nobis pacem akademika Frane Paraća te po jedna orkestralna i jedna orkestralno-zborska skladba estonskog glazbenog mistika Arve Pärta (Fratres u verziji za violončelo, gudače i udaraljke te Salve Regina u inačici za mješoviti zbor, gudače i čelestu).

Koncert se odvio prve nedjelje Došašća, 30. studenoga, u poslijepodnevnom terminu od 18 sati, kada su najčešće koncerti u dvorani Varšavske filharmonije (u neposrednoj blizini netom otvorenog varšavskog Adventa), inače domu povijesnog orkestra pod istim imenom, ali i kultnog pijanističkog natjecanja Chopin koje se svakih pet godina tamo održi (2025. je bila godina Chopinova natjecanja koje se 19. put održalo ondje u listopadu!). Iako festival svakoga dana donosi koncerte u raznim dvoranama trimilijunske Varšave i drugih deset gradova diljem Poljske te je večeri koncert pod nazivom Fratres: Parać/Pärt/Šipuš bio jedini kojima su „braća po suvremenom pismu” stavljena u prvi plan. Stoga je koncert, razumljivo, bio izvrsno posjećen, publika je ispunila dvoranu i pažljivo osluškivala bilo sklad, bilo logične disonance raznolikih suzvučja vokalne i instrumentalne provenijencije, sve u izvedbi Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a.

Foto: Zbor i SO HRT-a, Tomislav Fačini_foto National Centre for Culture Poland, Grzegorz Karkoszka

Posebna je „misa” zavladala tijekom pedesetminutne Šipuševe Pasije koja je ovom prigodom izvedena tek drugi put i to odmah više od tisuću kilometara od mjesta praizvedbe, u besprijekornoj prirodnoj akustici koja omogućava da se vokalni solisti smjeste između zbora i udaraljki i pritom jednako jasno i nosivo zvuče. U odnosu na praizvedbu, ovdje su bile minimalne promjene u sastavu izvođačkog tijela – umjesto oboljelog basa Marka Špehara, sada je najdublju vokalnu solističku dionicu pjevao njegov kolega Toni Nežić, dok je umjesto ondašnjeg vođe čelo dionice Simfoničara HRT-a, Branimira Pustičkog, sada glavnu instrumentalnu solističku dionicu, također u ravnini s vokalnim solistima, jednako dojmljivo i kantabilno izvela nasljednica Pustičkog na tom radnom mjestu, mlada Lana-Lucija Horvatić. Glumac Sreten Mokrović kao narator dojmljivo je uz glazbu i između stavaka tumačio najljepše stranice stihova i poruka iz pera Vesne Krmpotić, Seada Alića, Jure Kaštelana, Antuna Branka Šimića i Vlade Gotovca s lijevog ruba galerije, gdje ga je publika svih razina mogla dobro vidjeti i čuti.

Foto: Roko Radovan, Martina Gojčeta Silić, Monika Cerovčec, Toni Neži, National Centre for Culture Poland, Grzegorz Karkoszka 

Prijevod tekstova i libreta na poljskom jeziku postojao je i bio pripremljen, no nije se dalo primijetiti u kojoj količini ga je publika dobila u ruke. Premda je hrvatski udaljen Poljacima jednako kao i poljski Hrvatima (razumljivost je minimalna, kao i kod Mađara!), publika kao da je intuitivno shvaćala poruke djela i pedeset minuta pratila izvedbu u dahu. Posljednji je ton ispraćen ovacijama i pljeskom kompletnog gledališta na nogama, kao da im je ova suvremeno oblikovana priča o muci i iskupljenju donijela toliko potrebnu utjehu i prosvjećenje.

Foto: Tomislav Fačini & Zbor HRT-a, National Centre for Culture Poland, Grzegorz Karkoszka

Večeri je uz svoj tim iz hrvatskog veleposlanstva u Varšavi nazočio počasni pokrovitelj koncerta, njegova ekscelencija Tomislav Vidošević, koji je posebno ozareno sjao od sreće vidjevši da je ovo najljepša moguća promocija njegove domovine, s dugoročnom perspektivom trajanja. Jer iskrene doživljaje djela nove duhovnosti hrvatske glazbe u sjećanjima više od tisuću Varšavljana nitko više ne može oduzeti.