Ime koje ostaje: Matija Cvek
Matija Cvek od talentiranog mladića iz televizijske emisije A-strana došao je do rasprodane Arene Zagreb, pritom izgradivši ne samo impresivnu glazbenu karijeru, već i vlastitu kreativnu zajednicu koja danas oblikuje novu generaciju domaće pop scene. Njegov uspjeh nije slučajan. I upravo zato nije ni prolazan.
Emisija A-strana nikada mi nije bila osobito zanimljiva. Ne zato što je objektivno loša, naprotiv. Riječ je o školski odrađenoj, finoj i uglađenoj glazbenoj emisiji. No upravo mi je ta uglađenost oduvijek predstavljala problem. Hrvatski pop-rock hitovi osamdesetih i devedesetih, koji me prate praktički cijeli život, i danas su sveprisutni kao svojevrsna pozadinska radijska glazba ili nezaobilazan repertoar svadbi i zabava na kojima se želi ostaviti što urbaniji dojam. Nikada to nije bio moj đir.
Priznajem, oduvijek sam više voljela siroviji i iskreniji zvuk, a interpretacije tog dijela našeg glazbenog nasljeđa nerijetko su mi djelovale isprazno, umjetno i dosadno.
Osim kada ih izvodi Matija Cvek.
Upravo se on široj javnosti predstavio sudjelovanjem u A-strani, emisiji na čije bih pohvale, svaki put kada bi kolege oduševljeno komentirali kako napokon imamo nešto tako kvalitetno u Hrvatskoj, odgovarala kiselim osmijehom i potvrdnim klimanjem glavom, dok bih u sebi kolutala očima.
Priznajem, jednako sam sumnjičava bila i kada mi je druga kolegica, koja uistinu ima nos za velike stvari, oduševljeno predstavila Matiju Cveka nakon što su objavljene “Visine“. Budući da mi je pamćenje inače poput onoga zlatne ribice, a tog se trenutka i danas vrlo jasno sjećam, moguće je da sam i sama, negdje duboko u sebi, već tada osjetila da bi ovaj dečko mogao napraviti nešto veliko i značajno.
Bilo je to 2018. godine. Petar Grašo objavio je megahit “Ako te pitaju“, Detour je ostvario veliki uspjeh albumom TourDetour, napustio nas je Oliver Dragojević, hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je srebro u Rusiji, a “Igraj moja Hrvatska“ Zaprešić Boysa postala je svojevrsna himna tog ljeta. Album Život nije siv Mije Dimšić osvojio je Porin za album godine, dok je na Zagrebačkom festivalu pobijedila Vanna.
U toj glazbenoj i društvenoj atmosferi Matija Cvek objavio je pjesmu “Praviš me ludim“, koja iz nekog razloga i danas zvuči jednako svježe, poletno i atraktivno. Baš kao i “Drama“, koju je objavio godinu poslije.
Zašto uopće spominjem sve te stvari?
Zato što sam, kada sam prvi put gledala Matiju Cveka uživo, shvatila koliko velik dio njegova opusa zapravo poznajem, a da ga nikada nisam aktivno istraživala ni pratila. Njegove su se pjesme toliko prirodno uvukle u svakodnevicu da sam ih, gotovo nesvjesno, usvojila kao dio vlastitog glazbenog iskustva.
Sve do tog trenutka, mog prvog pravog susreta s Matijom Cvekom i njegovim pratećim bendom The Funkensteins uživo.
Bio je to presudan trenutak u kojem sam shvatila da čak i sve one meni naporne pjesme iz A-strane mogu biti itekako zabavne, živopisne i uzbudljive ako netko u njihovu interpretaciju unese život, strast i najiskreniju ljubav prema glazbi, muziciranju, emociji i trenutku.
Upravo je to ono što Matiju Cveka čini toliko značajnim, velikim i moćnim izvođačem.
Njegov vrhunski vokal tek je dio priče. Tu su i scenska prisutnost, plesni pokreti koji su taman toliko odmjereni, spontani i iskreni da ne djeluju uvježbano, a opet neprestano drže pozornost publike, te nevjerojatna sposobnost stvaranja osjećaja bliskosti čak i u velikim koncertnim prostorima.
Na pozornici je Cvek svojevrsni maestro The Funkensteinsima, bendu koji je sve samo ne obična prateća postava. Riječ je o bliskoj skupini prijatelja, izvrsnih i strastvenih glazbenika koji zajedno stvaraju glazbenu magiju, kemiju kakva se danas sve rjeđe viđa. Djeluju kao jedno, kao cjelina koju je gotovo nemoguće zaustaviti i na čiju je emociju teško ostati ravnodušan.
Njihova je energija zarazna. Gotovo vas trenutačno osvoje poletnošću i ležernošću te spontano i nesebično uvuku u vlastiti svijet ljubavi, sreće i glazbe. Pritom je zabava neupitna, sveprisutna i, što je najvažnije, potpuno prirodna.
No, koliko god Cvekova koncertna kvaliteta bila neupitna, dvije su prijelomne točke, po mojem mišljenju, njegovu karijeru odvojile od faze perspektivnog mladog izvođača i pretvorile ga u jednog od najozbiljnijih i najkonkurentnijih predstavnika domaće, pa i regionalne pop scene.
I sve se to dogodilo prije njegova tridesetog rođendana.
Priču Maje Trstenjak u cijelosti pročitajte na portalu Glazba.hr.
Foto: Luka Antunac
