Sedam za sedamdeset – 7 pitanja za 70 Uhlikovih godina
Višestruko nagrađivani glazbenik, skladatelj i pedagog Tomislav Uhlik slavi 70 životnih godina – rođen je u Zagrebu 24. listopada 1956. „u rodilištu u Petrovoj ulici, u dramatičnom političko-sigurnosnom trenutku“, kako bilježi u zanimljivoj autobiografskoj prozi. Glazbenik je to koji već ima dvije nagrade za životno djelo – nagradu Porin je primio 2020., a nagrada Franjo Ksaver Kuhač HDS-a za cjelokupno glazbeno svaralaštvo na temelju elemenata tradicijske glazbe uručena mu je 2021.
A slavlje uz njegovu glazbu za ovu obljetničku priliku započelo je na koncertu Varaždinskog komornog orkestra 18. listopada izvedbom skladbe Emina, za violinu i gudački orkestar, dok su na koncertnoj promociji CD-a Lisinskijevih popijevaka Krešimir Stražanac i Krešimir Starčević (uz najavu praizvedbe ciklusa Zgode i nezgode baruna Vrtirepa koji im je Uhlik posvetio, a koja stiže u svibnju u HGZ-u) u dodatku izveli njegovu popularnu Vse se okreće.
Program ovogodišnje 63. Glazbene tribine u Osijeku donosi još Uhlikove glazbe, dok se pravi autorski koncert očekuje 11. studenog u dvorani Blagoje Bersa, u nastupu Tamburaškog orkestra HRT-a i brojnih solista u suradnji Muzičke akademije, HRT-a i Muzičkog informativnog centra spojem ciklusa U ozračju tambure i Tambura klasik.
Nekoliko dana poslije, svoju novu sezonu započinje gudački kvartet Sebastijan, koncertom u Studiju Bajsić na kojem će biti praizvedena suita Dječački snovi za klarinet i gudački kvartet (uz solista Brunu Philippa). Sva su četiri koncerta te sezone u znaku obilježavanja Uhlikove obljetnice, pa će se još čuti i Suita iz Stabat mater za gudački kvartet te njegovi Prvi i Drugi kvartet.
Popis djela koje je skladao Tomislav Uhlik daje priliku brojnim glazbenicima, ansamblima, ali i orkestrima i zborovima da se uključe u slavlje, a mi smo uz 70 slavljenikovih godina postavili 7 pitanja na koja nam je rado odgovorio.
Kako je glazba ušla u vaš život i kako se izborila da bude najvažnija?
Još su me kao dječaka upisali na klavir. Izdržao sam tri godine, a onda, prije kraja osnovne škole, počela me zanimati radiotehnika. Volio sam slušati popularnu glazbu s radija i gramofonskih ploča. Dosta rano razvio sam smisao za orkestraciju i shvatio što znači riječ aranžman, kada ju izgovara, recimo, najavljivač u prijenosu nekog festivala zabavne glazbe. Također bih, u mraku kinodvorane, pažljivo osluškivao filmsku glazbu, prepuštajući se blještavilu orkestralnih boja. No put do pronicanja u tajne aranžerskog zanata, kojim se sada intenzivno bavim, dugo je trajao.
Što je sve utjecalo na početak komponiranja i kako se razvijao taj dio vašeg glazbeničkog života?
U osnovnoj školi nije još bilo komponiranja. Samo smo svirali hitove koji su nam se dopadali, na školskim instrumentima. I u srednjoj (elektrotehničkoj) školi osnovali smo bend, ali ondje sam počeo pisati i aranžmane. Volio sam sentimentalnu glazbu svojih roditelja više no onu koju su slušali moji vršnjaci. I danas najviše volim, pretežno američke, stare šlagere iz druge polovice dvadesetog stoljeća, divim se njihovim aranžmanima i harmonizacijama. Toliko o aranžiranju. Komponirati sam počeo zapravo nakon dolaska u zbor Joža Vlahović i to pod utjecajem njegova dirigenta Emila Cossetta. On je ujedno bio i prvi skladatelj kojeg sam u životu upoznao. Tada mi je postalo jasno da je glazba urasla duboko u mene pa sam napustio studij fizike i upisao se na Muzičku akademiju. Zbog manjkavog predznanja nisam odmah upisao kompoziciju, a kad sam je nakon nekoliko godina ipak upisao, brzo sam odustao. Eto, bio sam i ostao hirovit.
Što pamtite i shvaćate kao najvažnije u vašem glazbeničkom školovanju i razvoju?
Uvjeren sam da sam najviše naučio od Cossetta. Ja sam po prirodi praktičar. Ne volim teoretizirati i za mene ima smisla samo ono što dobro funkcionira u svakodnevnom životu. No ne može se ni bez teorije, koju sam naučio na Akademiji, ponajviše od profesora Devčića, iz harmonije, i Horvata iz kompozicije.
Ravnoteža između glazbenika interpreta i skladatelja – koliko su obje fasete uzajamno utjecale (jedna na drugu), kako ste birali i razdvajali vrijeme i energiju?
Kao mlad sam imao energije i za jedno i za drugo, a bome i za društveni život. Svake sam nedjelje odlazio na Sljeme, noseći u ruksaku melodiku, kojom bih, uz pratnju prijatelja na gitari, uveseljavo planinare, a naročito planinarke. Dok sam bio dirigent u Komediji, znao bih na nedjeljnu predstavu doći direktno sa Sljemena, u pumpericama i gojzericama… Sada, iz ove staračke perspektive, teško je mi je shvatiti kako sam na sve to stizao, ne osjećajući pritom ni umor ni malodušje.
Kako promatrate svoj (dosadašnji) skladateljski opus – što biste izdvojili kao (naj)važnije, ima li opusa koji su posebno vama dragi?
Posve sam siguran da sam jako mnogo napisao. Ja sam proizvođač svakovrsne glazbe. Radim brzo i gotovo sve čega se primim, napravim u jednom dahu. To mi daje smisao za život. Neskromno mislim da tu ima puno dobre i nadasve lijepe glazbe, ali nemam se volje boriti za njezin plasman. Ja to uvijek očekujem od drugih, ali po tom sam pitanju očito naivan. Ne postoji neko djelo koje posebno cijenim, ali mi je drago kad čujem od drugih da im se dopalo nešto mojega što su slušali na radiju.
Skladba Zavjet na stihove Vesne Parun za mezzosopran i orkestar praizvedena je na ovogodišnjem Zagrebačkom glazbenom proljeću kao jedan od vaših recentnih vrhunaca. Praizveli su je Ivana Srbljan, Zagrebačka filharmonija i dirigent Dawid Runtz. Otvara li to neku novu etapu ili smjer posvećenosti uglazbljivanju poezije, možda?
Prije bih rekao da otvara novu etapu u smislu pisanja za glas i simfonijski orkestar. Jer ja sam već uglazbio dosta poezije pišući vokalnu liriku i glazbu za zborove. Ali valja otvoreno reći: sve je manje interesa za takva djela, pogotovo kad je riječ o angažmanu orkestra. Sa Zavjetom mi se posrećilo jer sam pobijedio na anonimnom natječaju, a da sam imenom i prezimenom ponudio djelo, možda ne bih uspio.
I naposlijetku – svečani obljetnički koncert uz Tamburaški orkestar HRT-a, soliste i dirigenta Matiju Fortunu. Kako ste složili program, i kako se to nadopunjuje s djelima koja ćemo čuti na Glazbenoj tribini u Osijeku?
Obljetnički koncert je velikodušna zamisao nekolicine mladih kolega s Akademije i iz tamburaškog miljea. Mislim da će program biti zanimljiv jer, osim tamburaških ansambala, nastupaju i solisti na klasičnim instrumentima i jedna pjevačica, sve odreda mladi ljudi, s glazbom starog lisca, pa bi ta opreka možda mogla polučiti uspjeh. Na Glazbenoj tribini pak Vokalni ansambl Brevis izvodi dva stavka iz mojeg lirskog ciklusa o Dravi, Dravske idile, a tubist Krunoslav Babić i pijanistica Mia Elezović Tri valcera koji parafraziraju izvorne narodne napjeve.
Dakle, malo drukčije, ali opet Uhlik s tim svojim folklorom…
Foto: Matej Grgić
