Glazbene gravitacije (i inspiracije) Gordana Tudora

Danas, 7. listopada u 20:30 sati u Kneževu dvoru u Dubrovniku, Dubrovački simfonijski orkestar pod ravnanjem Ivana Huta izvest će Preobrazbe Dubravka Detonija, Koncert za saksofon Gordana Tudora, sa skladateljem u ulozi solista, te Beethovenovu Simfoniju br. 6.

Višestruko nagrađivan kao skladatelj, ali i interpret glazbe, naš član Gordan Tudor (1982.) recentno je odlučio svoje vrijeme posvetiti i aktivnostima u kojima sudjeluje u odlučivanju, promišljanju i planiranju – kako u skupštini predstavnika HDS-a tako i u svojem pedagoškom radu pri UMAS kao prodekan za nastavu Odjela za glazbenu umjetnost.

No, gledajući raspored nastupa samo u drugome dijelu rujna, u kojem su se preplitali nastupi sa Papandopulo kvartetom saksofona (u Centru za kulturu Dubrava, pa u sklopu otvorenja Varaždinskih baroknih večeri, potom i koncert na Lastovu), i nastupi u duu sa Mislavom Režićem (na autorskom koncertu Sande Majurec, pa u Kninu), glazbena putovanja Gordana Tudora pokazatelj su žive scene na kojoj su njegovi sastavi itekako uposleni svirkama.

Listopad će donijeti čak tri dana svirke Papandopulo kvarteta (od KC Travno u Zagrebu, pa na festivalu u Jastrebarskom i gostovanje u malome mjestu Borovnica u Sloveniji), uz podsjetnik 15. listopada je Tudor i dio Leut Magnetika. Ono što uokviruje te koncerte zasigurno će biti Tudoru posebna radost, jer u listopadu će na čak tri koncerta svirati svoj ARP Concerto za saksofon i orkestar. Kreće u Dubrovniku 7. listopada uz Dubrovački simfonijski orkestar i maestra Ivana Huta, a potom će pod vodstvom maestra Ivana Repušića i uz Zadarski komorni uslijediti nastupi u Zadru i naposlijetku njegovu gradu Splitu, 20. i 21. listopada.

Prošlo je gotovo godinu dana od zadnje praizvedene skladbe, Kanconijer koji je pisao za ciklus Glazbene staze, a to je uslijedilo nakon ljetnog Kvarteta za saksofone Thymos koju je Gordan Tudor pisao za Papandopulo kvartet, skladbe koja je bila predstavljena najprije na festivalu Osorske glazbene večeri, a potom i u sklopu Music-Mission-Vision u Zagrebu te u svibnju ove godine u sklopu ciklusa Lisinski da camera.

ARP concerto ima svoju zanimljivu povijest, napisan je na poticaj maestra Ive Lipanovića koji je vodio i praizvedbu u Splitu 2019., ali i izvedbu u Zagrebu na 90. rođendan Petra Bergama 27. 02. 2020. u sklopu Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a. Za proslavu 10 godina saksofona na UMAS-u, Tudor je malo preradio djelo u komorniji sastav, a sada će se ARP ponovno moći čuti, i to ponovno uz samog skladatelja kao solista.

Što znači ponovni susret s jednom od vama najdražih partitura i mijenja li se interpretacija nakon ovih nekoliko godina od nastanka?

Interpretacija se stalno mijenja, pogotovo nakon nekoliko godina. ARP Concerto su u međuvremenu neki od mojih studenata odabrali za svoje diplomske koncerte, pa sam ga imao priliku sagledati i iz jedne sasvim druge, pedagoške perspektive. Svako novo čitanje partiture donese nešto novo, pa tako i meni kao izvođaču.

Djelo je snimljeno, postoji trajna radijska snimka, no vjerujem da ima prostora za neki novi moment u izvedbi?

Snimljeno je, ali ne bez tehničkih poteškoća, što je donekle očekivano s obzirom na to da je snimanje bilo u vrijeme pandemije i neposredno nakon zagrebačkog potresa. Znam da solistički mikrofon nije radio, pa je producent Pustički doslovno „čupao” moj signal iz mikrofona prvih violina. Volio bih dobiti još jednu priliku i snimiti koncert tehnički kako treba, jer mislim da to djelo to zaslužuje.

Uz to, u ovim izvedbama imate dva orkestra i dvojicu dirigenata – hoćete li njima prepustiti detalje izvedbe ili ćete im sugerirati neke svoje prijedloge?

Apsolutno. Mislim da je upravo to poanta i komornog i solističkog sviranja – razmjena mišljenja i informacija te suživot različitih iskustava i kutova gledanja na istu partituru. Pogotovo kada imam dva dirigenta s kojima me veže duga povijest. Ivana Repušića poznajem još s Akademije, a Ivana Huta još iz srednje škole. Jedva čekam čuti njihove prijedloge i pokušati ih implementirati u izvedbu.

Što pamtite s praizvedbe i one zagrebačke izvedbe koncerta, dok je još bio svjež, a zapravo je i on nastao iz nekog ranijeg materijala? Kako kao skladatelj odlučujete kada posegnuti za nečim što ste već pisali?

Pamtim sjajna druženja s maestrom Lipanovićem i dragim, najdražim barba Perom (Petrom Bergamom). Svaki ručak ili večera s njim pretvorili bi se u spektakularno predavanje o glazbi, sociologiji, estetici, kompoziciji, filozofiji, nautici…

Predložak za Koncert pronašao sam u ARP kvintetu koji sam 2014. napisao za sjajni novosadski Tajj Quartet i sebe. Praizveli smo ga na Tribini u Opatiji, a njegova struktura bila je upravo ono što mi je trebalo da ga formalno proširim i orkestriram za simfonijski orkestar.

Ovdje bih ponovno istaknuo ulogu maestra Lipanovića, bez čije podrške vjerojatno ne bi došlo ni do praizvedbe, a kamoli do zagrebačke izvedbe.

Uz vrlo gusti raspored vaših glazbeničkih obaveza, kao solista, u duu i kvartetu, odlučili ste vrijeme i energiju posvetiti i djelovanju u Skupštini predstavnika HDS-a, u koju ste izabrani u svibnju ove godine, a također ste preuzeli dužnost prodekana za nastavu Odjela za glazbenu umjetnost na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje uspješno vodite svoju međunarodnu klasu saksofona. Koje ideje želite u tim pozicijama predstaviti i potaknuti, što nam možete otkriti?

Da budem potpuno iskren, ne znam odgovor na ovo pitanje. Dovoljno sam mlad da sam idealist, a opet dovoljno star da znam da se ne može sve dovesti tamo gdje ja mislim da bi trebalo. Pokušat ću pronaći balans između idealnog i mogućeg.

Vaš je skladateljski rad uvijek prihvaćen s razumijevanjem, najprije od interpreta za koje pišete, ali i od publike i kritike, a i nagrade se broje. Stižete li uopće misliti na autorsku kreaciju i kako odvajate vrijeme za pisanje novih kompozicija? Možemo li (odnosno smijemo li) nešto očekivati uskoro? Jeste li možda sami sebi već nešto „predložili” ili dobili narudžbu?

Posljednju godinu sam, zbog obiteljskih razloga, uzeo svojevrsni sabbatical od komponiranja. Zadnja praizvedba bila je skladba Kanconijer za ansambl Glazbene staze u Lisinskom, ako se dobro sjećam, u prosincu 2025.

Od tada nisam napisao ništa novo. Ali, sada me čeka jedina narudžba koju sam prihvatio za 2026., a riječ je o skladbi za violu i klavir za duo Genero Grazio. Za 2027. prihvatio sam još samo jednu narudžbu, za Cantus ansambl. To će, vjerujem, biti to.

Odgovornost umjetnika u društvu u kojem živi uvijek je tema kojoj će svatko pristupiti vrlo individualno. Što vi, kao zreli glazbenik, pedagog i skladatelj, vidite u svojoj okolini, ali i svijetu oko nas, kao ono na što možete utjecati? Neke su vaše kompozicije gotovo eksplicitne – kao što su It is what it is za S/UMAS ili nagrađena Politics (not according to Aristotle), koja je već doživjela brojne izvedbe nakon praizvedbe na Glazbenoj tribini u Osijeku 2022. Postoji li još ideja u tom smjeru?

Za sada postoji samo jedna ideja, a to je preživjeti prodekanstvo.

I dakako, zanimljivo bi bilo znati hoće li se ovaj tempo allegro con fuoco nastaviti i u idućim mjesecima? Čekamo vaše najave na društvenim mrežama…

Što se nastupa tiče – da, tempo se nastavlja. Veseli me da ću ponovno imati više od 30 koncerata u ovoj sezoni, što je otprilike prosjek posljednjih godina.