Aktivnosti članova 20.11.2026
Višestruko nagrađivani skladatelj Petar Obradović (Dubrovnik, 1972.) trubač je u Simfonijskom orkestru HRT-a, ali je član HDS-a više od 30 godina, a upravo prije 20 godina Cantus objavio je njegov drugi nosač zvuka s koncertantnim djelima na kojem on snima njemu posvećen Pop koncert Igora Kuljerića, te skladbe Borisa Papandopula, Brune Bjelinskog i Vladimira Berdovića, ali se predstavlja i autorski skladbama Rapsodia Croatica te Trombonita. Već je prvi album iz 2000. donio skladbe hrvatskih autora u njegovoj izvedbi, pa i dvije njegove skladbe, a treći Dance of Angels (uz njegovu naslovnu) skladbe hrvatskih i talijanskih autora, dok zadnji u nizu, četvrti koji je objavio Cantus prije dvije godine Voyage donosi tri njegova autorska koncertantna djela: za čembalo, za rog i za violinu, pri čemu naslovni za čembalo ima poetski naslov, kao i Profumi del tempo za violinu i orkestar.
Zanimljivi su ti Obradovićevi naslovi, kao i onaj koncerta za saksofon Bird Concerto za koji je nagrađen Porinom, a svoje skladbe i dalje obilježava pričom vezanom ili nevezanom uz naslov. Tako na narudžbu Osorskih glazbenih večeri sklada suitu Le lacrime della magnolia za gudače i klavir, 2024.
Nagradu Orlando je kao skladatelj, jedini uz Borisa Papandopula, dobio za najbolja umjetnička ostvarenja na 71. Dubrovačkim ljetnim igrama 2020., a bile su to Tango to go u izvedbi sjajnog Tria Eusebius, Petrichor u izvedbi izvanrednog Papandopulo kvarteta te contraVals & contraDans u izvedbi razigranog ansambla okupljenog u sklopu programa Dubrovnik na glazbenoj hridi. Ovo su tek neke od skladbi koje su se istaknule i priskrbile autoru nosač zvuka, nagrade i potvrdu, jer se Petrichor već našao i na albumu Papandopulo kvarteta, a postoji i notno izdanje.
Zanimljivi naslovi i uspješne praizvedbe nastavljaju se i ove godine, jedna je skladba uspješno ostvarena na Jaska art festivalu, a drugu očekujemo na koncertu Papandopulo kvarteta, s kojim vrlo uspješno Petar Obradović surađuje i opet.
Uz to, sutra – 21. studenog 2026., u ciklusu Lisinski da camera u Maloj dvorani Lisinski – bit će praizvedena Obradovićeva skladba Jugo – četiri slike jednog povratka, na koncertu Papandopulo kvarteta.
Krenimo redom.
Skladba Pulsar Concerto za gitaru, gudače i čembalo praizvedena je 6. listopada u Jastrebarskom. Kako je došlo do suradnje sa sjajnim gitaristom Petritom Çekuom?
Kolega saksofonist Nikola Fabijanić mi je, kao umjetnički i organizacijski voditelj festivala ponudio da napišem novo djelo za otvorenje festivala, na kojem bi kao solist nastupio upravo Petrit Çeku. Odmah sam pristao jer se radi o izvrsnom gitaristu, ali i sjajnim glazbnicima Komornog orkestra Jastrebarsko.
Kako da protumačimo naslov? Što bi Pulsar značio u kontekstu posebnoga zvuka koji ste ostvarili u balansu gitare, gudača i čembala. Jesu li teme i motivi došli uz činjenicu da pišete za gitaru?
Ideja i misao vodilja (kao i za neke druge skladbe) jest tekst Davora Mojaša. Za Pulsar Concerto je bio ovaj:
„Prije tišine bila je glazba. Negdje iz tajnih dubina, skrivenih plavetnila i nepoznatih daljina, u nevidljivim slojevima, sluti se i zove. Odatle dolaze plesovi – ne kao forme, nego kao bića. Svaki donosi svoj dah, vlastiti ritam, uznemirujući uzdah koji zavodi, poigrava se i pamti. Zov ljepote i nezaborava. Traju koliko treba i koliko nam se hoće. Kao ljubav.“
U razmišljanju i promišljanju o tome kakvu glazbu bih želio pisati, iskristalizirala se ideja o plesovima. Ne bilo kakvim plesovima, već o plesovima koji dolaze negdje iz daleka, ne kao forme, nego kao bića nekih drugih svjetova, nama znanih ili neznanih. Plesovi koji nam se nude neko vrijeme. Nakon otplesanog oni nestaju…
Pulsar mi je bio metafora za ritam, impuls, koji ta mala neutronska zvijezda ima. Pulsar iz dubine svemira šalje pravilne impulse koji nakon golemog putovanja stižu do nas, tako i u ovoj skladbi različiti plesovi dolaze iz nekih zamišljenih, dalekih prostora. Pojave se, susretnu nas, otplešu svoj ples i nestanu. Sve počinje iz tišine i vraća se u tišinu. Tu mi je gitara kao solistički instrument u kombinaciji s gudačima i nježnim i nostalgičnim čembalom bio jako zanimljiv i inspirativan povod. Zapravo, otvara se mogućnost da cijelo djelo shvatimo kao nešto što nakratko dopire izvan našeg svijeta. Kao da mi ne stvaramo glazbu, nego je primamo i uživamo u njoj dok traje i dok je s nama.
Suradnja s Papandopulo kvartetom već je gotovo tradicionalna, a djela koja ste pisali za njih vrlo su različita: Petrichor suptilne zvukovnosti, a nostalgični Disco ima tu zajapurenu nostalgiju plesnog… Kakva je nova skladba, s obzirom da uz kvartet stiže i glas, i to ne bilo koji nego Krešimir Stražanac – kako je uopće došlo do te kombinacije i kako biste nam najavili novo djelo?
Jako sam sretan i zadovoljan novom suradnjom s Papandopulo kvartetom i Krešimirom Stražancem jer mi otvara neke nove glazbene svjetove, pogotovo u kombinaciji glasa s kvartetom saksofona, što nisam do sada pisao.
Skladba Jugo – Četri slike jednog povratka, za bas–bariton, kvartet saksofona i vrpcu, otvara slike identiteta i albume sjećanja koji su istovremeno osobni, imaginarni i stvarni spomen doživljenom. Zaustavljene sekvence životnih tragova doživljenog i odsanjanog. Željenog i izgubljenog. Vremenopis osjećaja i ljubavi u životnim ciklusima i mijenama stalnih početaka, dolazaka, traženja, molitvi, zaborava, neumitnih odlazaka i nezaborava.
U skladbi Jugo bas-bariton je prije svega glas onoga koji se vraća, u potrazi za svojim mjestom i ulogom u prostoru čiji je jezik tek počeo razumijevati.
Njegova vokalna dionica kreće se između govora, intimne ispovijedi i pjevanja, na granici klasične vokalne tradicije, šansone i suvremene umjetničke pjesme. Glas nije odvojen od ansambla već se suzvučjem i u suglasju nadopunjuje u dramaturgiji skladbe. Saksofoni pritom nisu tek pratnja solistu. Oni su dio svijeta koji povratnik zatiče, ali i protagonisti njegova unutarnjeg iskustva. Njihov odnos s glasom mijenja se tijekom skladbe kao što se mijenja i odnos čovjeka prema prostoru koji ga okružuje. Ne prepoznajući jezik mjesta kojemu se vraća, pokušava pronaći sebe.
Važan dio skladbe čine autentične zvučne snimke koje sam kao autor osobno zabilježio: more, kiša, grmljavina i crkvena zvona, osobito zvona koja se u dalmatinskim mjestima i na otocima čuju na blagdan Svih Svetih i na Dušni dan.
Ti zvukovi nisu samo ilustracija prostora niti puka zvučna kulisa već nose vlastitu memoriju vremena i prostora. Povezuju glazbene dijelove, stvaraju osjećaj kontinuiteta i podsjećaju da se ljudski život odvija unutar mnogo duljega i dubljeg suodnosa prirode, običaja, tradicije i kolektivnog pamćenja.
Skladba završava povratkom uvodnoj zvučnoj kulisi: moru,valovima, kiši i udaljenim proplamsajima života. Čuje se prepoznatljiv zov limene glazbe, odjeci pogrebne povorke i koračnice koji se, kao odnekud doneseni vjetrom, gube u zvučnoj izmaglici.
Taj završetak ne nudi jednostavan odgovor – u njemu se istodobno kriju osjećaji prolaznosti, smrt, kontinuitet života i zagovor novoga početka. Kao da se osobna ispovijest postupno stapa s pričom mjesta, sve do trenutka kad se više ne može jasno odrediti gdje završava jedan život, a počinje drugi. A odgovor na pitanje: Kada? ostaje izgubljen u utihama životnih iluzija.
Imate li nekih želja koje biste voljeli da se ostvare? U području glazbe, dakako..
Da, neka se nastavi ovim nizom, narudžbe, praizvedbe i izvedbe…
povezano