Davor Vincze na austrijskoj etiketi Kairos

Naš istaknuti skladatelj i jedan od umjetničkih voditelja Muzičkog biennala Zagreb, Davor Vincze, autor je zanimljivog opusa suvremene glazbe koji uranja u fenomene i iskustva moćnog narativa. U različitim fenomenima koji ga okružuju, kroz tehnologiju, filozofiju, matematiku ili vlastita iskustva života poput posjete taoističkom hramu i galeriji, čuje glazbu i traga za skrivenim akustičnim prostorima. Na taj se način otkriva i na svojem najnovijem albumu Ashes austrijskog diskografa Kairos na koji smješta svojih šest reprezentativnih skladbi koje potvrđuju njegovu razrađenu estetiku, izraz i prepoznatljiv pečat. O tome što ga trenutačno zaokuplja razgovarali smo u povodu ovog albuma i nedavne najave 34. MBZ-a 2027.

Kako je došlo do suradnje s austrijskim nakladnikom Kairos?

Suradnja s Kairosom ima zanimljiv i pomalo neobičan put. Trenutačni umjetnički voditelj te izdavačke kuće, Martin Rummel, povremeno svira s jednim ansamblom u Slavoniji, pa nas je povezala kolegica pijanistica Mia Elezović, koju poznajem još iz vremena suradnje na Novalis Festivalu u Osijeku. Iz tog inicijalnog kontakta razvila se daljnja suradnja, koja je s vremenom dovela i do realizacije ovog albuma. Ashes je u tom smislu rezultat jednog dugoročnog procesa i prirodnog sazrijevanja ideje o autorskom izdanju.

Zvukovima na albumu kroz šest naslova na različite načine promišljate kaos, krhotine, ništavilo. Otkuda kreativno zanimanje za takve teme?

Rekao bih da me manje zanima kaos kao takav, a više njegova transformacija. Ono što me fascinira jest trenutak kada se nešto raspada, ali se istovremeno iz tog raspadanja počinje oblikovati nešto novo. U tom smislu, pojmovi poput krhotina ili pepela ne predstavljaju kraj, već potencijal za novu formu. Glazbeno, to se često očituje kroz procese raspadanja materijala i njegovog ponovnog organiziranja.

Kako stvarate svoja djela i koliku ulogu u tome ima tehnologija?

Proces je uvijek kombinacija vrlo konkretnog, gotovo zanatskog rada i eksperimenta s tehnologijom. Moje ideje obično nastaju u nekoj kombinaciji idejnog koncepta i zvuka koji čujem u glavi, ali koji je na početku još uvijek nejasan — kao neki daleki zvonik u magli. Kroz proces rada s materijalom, često uz pomoć različitih tehnologija, iz te amorfne mase postupno se počinje oblikovati jasniji obris budućeg djela. Upravo me zanima trenje između ta dva svijeta — kako se digitalno i akustičko međusobno reflektiraju, preklapaju i ponekad jedno drugo dovode u pitanje.

Koji vas sve fenomeni i iskustva u tom smislu nadahnjuju?

Spektar je vrlo širok — od znanstvenih koncepata poput latentnih prostora ili matematičkih modela, do vrlo osobnih iskustava. Ponekad je to konkretna situacija (npr. posjeta taoističkom hramu), a ponekad apstraktna ideja. Uvijek tražim način kako takve impulse prevesti u zvučni prostor.

Isječak iz partiture Na Crti Crta

Dosta djelujete u inozemstvu i to na udaljenim adresama, od Los Angelesa do Hong Konga. Puno putujete, rijetko ste u domovini. Ali koliko vas stvaralački nadahnjuje sama Hrvatska i vaši autobiografski elementi?

Iako već dugo živim izvan Hrvatske, ona je i dalje prisutna kao duboki sloj identiteta. Ne nužno kroz direktne reference, nego kroz način na koji razmišljam o temama poput konflikta, sjećanja ili pripadnosti. Ti se elementi često pojavljuju posredno, kroz strukturu i dramaturgiju djela. S druge strane, mene možda manje zanima što je Hrvatska danas, a više njezin potencijal i moguće putanje razvoja. Često razmišljam o tome što bi sve mogla postati, i upravo iz te imaginacije crpim inspiraciju. U tom smislu, jedna od mojih recentnijih skladbi, Reimagination, koju je izveo Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Valentina Egela, izravno se nadovezuje na tu ideju.

Imate na ovom albumu Ashes još jednu skladbu koja direktno govori o Hrvatskoj: Oltre il conflitto (Or Why I Left Croatia). O čemu se tu radi?

Naslov se ne odnosi na jedan konkretan događaj, nego na jednu unutarnju nužnost koju sam početkom 2000-ih osjećao — potrebu da odem, vidim svijet i na neki način upoznam sebe kroz tuđe oči. U tom smislu, možda je najbliža paralela lik Potjeha iz bajke Ivane Brlić-Mažuranić, ta ideja potrage za vlastitim identitetom izvan poznatog okvira. U glazbi se to očituje kroz trajnu napetost i osjećaj kretanja bez konačnog razrješenja.

Sad kad je album objavljen u Austriji, planira li se njegova koncertna promocija i distribucija?

Album ima međunarodnu distribuciju kroz Kairos, a što se tiče promocije, upravo sam završio trotjednu turneju po SAD-u koja je na neki način poslužila kao svojevrsna prednajava izdanja. Daljnje predstavljanje albuma razvija se kroz pojedinačne projekte i suradnje s ansamblima, a uskoro će biti objavljene određene međunarodne recenzije.

Vaša glazba nekima na prvo slušanje može djelovati „bodljikavo“. Za koga u stvari pišete?

U zadnje vrijeme moj rad sve više ulazi u interdisciplinarne formate, gdje ta „bodljikavost“ u kombinaciji s vizualnim elementima dobiva dodatni smisao. No čak i kada tih elemenata nema, ja jako razmišljam u slikama. S druge strane, „bodljikavost“ nije ništa novo — nalazimo je u mnogim žanrovima, od hard rocka i metala do noisa, tako da u tom smislu nisam ni prvi ni zadnji. Iako osobno prakticiram jogu, ne pišem glazbu za meditacijski „retreat“. Čini mi se da smo kroz dominaciju funkcionalne i ambijentalne glazbe donekle izgubili osjećaj da glazba može biti i izazovna, da nas može nečemu naučiti: o odnosima, napetostima, pa i o širim društvenim i geopolitičkim kontekstima. U mojim kompozicijama prisutan je čitav spektar emocija, od euforije do bijesa, i naravno da neke od tih emocija zvuče „bodljikavo“.

Kako balansirate akustičko i elektroničko u stvaranju glazbe? Je li vam važno postići ravnotežu?

Za mene taj odnos ima prije svega filozofsku dimenziju. Vezan je uz pitanje sve veće digitalizacije društva i mjesta čovjeka unutar tog procesa. Na razini kompozicije često radim s idejom svojevrsne „dublaže“ istog materijala u akustičkom i elektroničkom obliku, čime nastojim zamagliti granicu između „stvarnog“ i „imaginarnog“. I naposljetku, riječ je i o estetskoj odluci: fascinira me rad s algoritmima i digitalnim zvukom, i kao netko s izraženim interesom za znanost i tehnologiju, tu osjećam prostor u kojem mogu razviti vlastiti, specifičan jezik.

Pred nama je još godina dana do idućeg, 34. Muzičkog biennala Zagreb. Program je već gotov, što nam možete najaviti?

Upravo smo završili MBZ 34 Preludij, dvodnevni program kojim smo najavili sljedeće izdanje Biennala 2027. godine. Kroz koncert u Muzeju suvremene umjetnosti i večer u KONTEJNER-u predstavili smo tri vrlo različita umjetnička pristupa — od suvremene ansamblske glazbe austrijskog Platypus Ansambla, preko rada umjetnice Thee Soti, do klupskog seta Marijana Felvera. Time smo željeli naznačiti širinu formata i interesa budućeg Biennala. Tema sljedećeg izdanja bit će IGRA!/PLAY!, s fokusom na maštu, pokret i zajedničko stvaranje, ali i na širenje festivalskog djelovanja izvan klasičnog bijenalnog formata kroz nove inicijative.

Prekrasno, radujemo se. Hvala vam na razgovoru i sretno u daljnjem umjetničkom radu!

Hvala na pokazanom interesu i sve lijepi pozdrav svim mojim dragim kolegama u Hrvatskoj!

Foto: Sanjin Kaštelan