Uspješna godina Mirele Ivičević i nova ostvarenja

Uspješna je ova godina za našu skladateljicu Mirelu Ivičević – uz primanje u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti kao članicu suradnicu, ona je primila  dvije nagrade – upravo nagradu HAZU (za vioilnski koncert Überlala. Song of Million Paths, koji je praizveo Ilya Gringolts uz Briselsku filharmoniju i Ilana Volkova), a za prošlogodišnju skladbu Red Thread Mermaid praizvedenu na festivalu Glazbeni dani u Donaueschingenu u sklopu posebnog projekta Europske radiodifuzijske unije, dobila je nagradu grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski. Mirela Ivičević ponosna je laureatkinja nagrade fondacije Ernst von Siemens, nagrade Belmont, nagrade Erste Bank, te još 3 nagrade Slavenski.  Živi i radi na relaciji Split- Beč, a Beč je grad koji je ove godine prepoznao njezin rad dodijelivši joj Nagradu grada Beča koja nosi ime Arnold Schönberg, a ustanovljena je kao bijenalna o 150. obljetnici rođenja tog velikog skladatelja (2024.). U obrazloženju nagrade koje je objavljeno u kolovozu, među ostalim stoji: „Mirela Ivičević impresionira svojim beskompromisnim umjentičkim stavom i ubraja se među prepoznatljive glasove suvremene glazbe. Njezine skladbe odražavaju sociokulturne i političke stvarnosti. Autorica preispituje granice, tabue i ono što se čini samorazumljivim, istražujući pritom teme poput osnaživanja, identiteta i osobne biografije…“

A što ta najnovija nagrada (pretpostavljamo, neočekivana) znači u kontekstu onih dosadašnjih nagrada?

Mirela Ivičević: Najčešće kažem da nisam odabrala ovaj poziv radi nagrada, ali ova me ipak na poseban način razveselila, simbolički. U Dalmaciji je uvijek glavno pitanje Čija si ti. A ja u Beču nisam bila baš ničija, samo svoja.

I izgleda da je to bilo dovoljno da postanem njegova, bečka. Inače, nagrada je novoustoličena i bijenalna, a prvi dobitnik je bio fetivi Austrijanac Peter Jakober, i evo sad sam ja.

O Beču sam često razmišljala u kontekstu svega što mi je pružio, a rijetko bih pomislila da možda moje djelovanje u njemu ima značaj za grad u kojem je živjelo i živi na stotine, ako ne i tisuće, mahom izvrsnih skladateljica i skladatelja. Ova me nagrada podsjetila na to, i to je baš lijep osjećaj!

Nekoliko dana nakon vijesti o nagradi, krajem kolovoza, objavljen je i novi album HEART CORE u digitalnome formatu (nakladnik Prospero Clasical). Što u vrijeme digitalnih objava  glazbe, a (s druge strane) multimedijalnih izvedbi uopće predstavlja otisak glazbe u tom formatu, i kako je Mirela odabrala baš te naslove, i je li zadovoljna..  

Mirela Ivičević: Iskreno, da sam mogla odlučiti, odabrala bih da bude vinilno izdanje, jer sama najviše slušam glazbu s vinila. Iako, u mojem slučaju nije to toliko bitno, jer glazba koju ja stvaram ipak se najbolje sluša uživo, u atmosferi dobrog koncertnog prostora, gdje se može u potpunosti doživjeti i energija djela i izvođača. Ovakvo izdanje je prije svega dio PR-a, u ovom slučaju serije Ernst von Siemens laureata njihove nagrade (koju sam dobila 2021.). S obzirom da je EvS htio da budu izvedbe mojeg ansambla Black Page Orchestra, odabrana je skladba Case Black kao moj ali i njihov, nažalost u kontinuiranoj ekspanziji fašizma, vrlo aktualni signature piece, odnosno zaštitni znak.

Skladba Heart Core jedna je od mojih intimnijih akustičkih potraga za zvučnom empatijom i simbiozom različitosti, a Sidra in the Sky with Diamonds napisana je u čast poginuloj djevojčici Sidri Hassouni. I još jedna antiratna, možda moja najnježnija Angels Ascending (Better Place) nastala za luksemburški ansambl United Instruments of Lucilin. Snimke su studijske, Lucilin je snimao u Francuskoj a Black Page Orchestra u studiju Austrijskog radija. Skladbe sam odabrala, kao što uvijek sve biram – instinktivno.  A svima je zajedničko da su iskrene, nastale pod utjecajem tragične svakodnevice – zato vrište, tuguju, sjećaju se, nadaju, i bore se probuditi makar tračak empatije, tračak kojim bi se moglo (ako ne sadašnjicu) barem sutrašnjicu obojiti vedrijim bojama. Znam da zvuči utopijski, ali živimo u doba u kojem su nam prijeko potrebne upravo kolektivne utopijske vizije.

Jesam li zadovoljna – tu su pomiješani osjećaji. Zadovoljna sam zvukom koji  smo postigli te energijom i porukom koju glazba nosi. Ali, činjenica da živimo u svijetu u kojemu moramo vrištati i opjevavati nasilnu smrt nevine djece da nam ne bi postala normalnom – e to je porazno i ne ostavlja puno prostora za veselje.

I kada već spominjemo sadašnjicu, kakva je u obavezama i kreacijama sadašnjica Mirele Ivičević – kakve su gužve, deadline-i, kakvi novi projekti. Čemu se veseli?

Mirela Ivičević: Uvijek kažem da je gužva neviđena, a uvijek idući put bude još gore – gotovo da sam zaboravila kako je raditi ako imaš dovoljno vremena na raspolaganju. Evo, upravo pišem jedan mini klavirski koncert za Lovru Marušića i orkestar Wiener Concert-Verein, koji će nakon bečke praizvedbe pod ravnanjem maestra Tončija Bilića biti u Zagrebu na otvorenju Hrvatskoga glazbenog zavoda, a potom i u Splitu. To je divan projekt kojem se jako veselim, jer povezuje moja dva doma.

Početkom listopada počinje novo izdanje festivala Bludenzer Tage zeitgemasser Musik, kojem sam trenutno intendantica. Taj festival je u isto vrijeme kada i Musikprotokoll u Grazu gdje će u programu biti austrijska premijera moje skladbe Red Thread Mermaid (Simfonijski orkestar Austrijskog radija RSO s dirigenticom Lin Liao). Potom idem u Finsku gdje ću držati masterclass, a Oulu Sinfonia i Ensemble Recherche pod ravnanjem Andréa de Riddera će svirati moje Neon Aeon, dok Black Moon Lilith ide na Gaida festival u Litvu, a i Case Black, pa Better Place (Angels Ascending), Fear.Less.Songs, i  Innate Heaven također idu na nova putovanja i izvedbe. Jesen će biti intenzivna i svemu tomu se veselim, ali najviše od svega ipak –  Božiću!

Foto: Igor Ripak / Glazba.hr