Uglazbljene bajke – Zvučna baština hrvatskog djetinjstva
Godina u kojoj Hrvatsko društvo skladatelja obilježava 80 godina djelovanja idealan je trenutak da se osvijetli jedan od najnježnijih, a često nedovoljno istaknutih segmenata stvaralaštva njegovih članova – glazba namijenjena djeci. Unutar tog bogatog i raznolikog opusa posebno se izdvaja serija Jugotonovih uglazbljenih bajki, jedinstven diskografsko-kulturni projekt koji je, od 1958. do kasnih 1980-ih, oblikovao slušne navike brojnih generacija. Ove su bajke bile mnogo više od popratnih glazbenih izdanja. Bile su zvučne knjige, prava kazališta u dječjim sobama, škole slušanja i pažnje, svojevrsna radionica imaginacije gdje se glazba nije čula uz priču, nego u priči. One su i danas dostupne, kao dio kataloga nasljednice Jugotona, diskografske kuće Croatia Records.
Bogatstvo različitih priča
Sve je počelo LP-om Pinokio 1958., za koji su glazbu skladali Boris Papandopulo i Matija Bravničar. Ovaj pionirski naslov postavio je temelj formatu koji će sljedećih desetljeća ujediniti pripovijedanje profesionalnih glumaca, često vodećih imena kazališta toga vremena, s originalnom glazbom najistaknutijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Jugotonova edicija pritom nije slijedila obrazac jednostavne glazbene ilustracije. Naprotiv, u svakoj se bajci razvijao kazališni zvukovni svijet, dramaturški promišljen i umjetnički autonomniji od pukog „pozadinskog sloja“.
U tom su svijetu djelovali autori različitih poetika, ali jednako posvećeni ideji da se djetetu ponudi umjetnost koja ne podcjenjuje, nego uzdiže. Pero Gotovac, primjerice, svojim je skladbama za Crvenkapicu, Vuka i sedam kozlića, Hlapića i Bijelog jelena stvorio prepoznatljive zvučne krajolike u kojima se melodija isprepliće s karakterizacijom, humorom i atmosferom. Tomislav Simović u Šumi Striborovoj donosi gotovo filmsku orkestralnu strukturu, a Adalbert Marković u Ribaru Palunku i Godišnjim dobima gradi pedagoški promišljen glazbeni jezik koji slušatelja vodi kroz složene osjećaje i simboliku.
Alfi Kabiljo i Miljenko Prohaska unijeli su u Trnoružicu i Mačka u čizmama profinjeni simfonijski i jazz senzibilitet, dok Hrvoje Hegedušić u Snježnoj kraljici i Ježevoj kućici pokazuje kako šansonjerski izraz može postati prostor emotivne dubine i pripovjedne jasnoće. Arsen Dedić, pjesnik glazbenog pripovijedanja, u Andersenovim bajkama Carevo novo ruho i Postojani kositreni vojnik donosi glazbu koja s riječju živi u potpunoj simbiozi, stvarajući male dramsko-glazbene eseje. Nikica Kalogjera u Snjeguljici i Plavom kaputiću spaja iskustvo estradnog majstora i finu senzibilnost radio-drame, dok Ladislav Tulač svojim duhovitim pristupom (Miševi i mačke naglavačke, Mačak Džingiskan i Miki Trasi) donosi vedrinu i humor u formu glazbene bajke.
Priču u cijelosti pročitajte na portalu glazba.hr
