Tomislav Uhlik: „Nemamo suvremenu operu koja bi se ponovno postavila, što je obeshrabrujuće”
Vrlo je nezahvalno u nekoliko rečenica predstaviti glazbenika toliko širokog spektra zanimanja i djelatnosti kao što je Tomislav Uhlik
Skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog, u svojoj je bogatoj karijeri glazbeno rukovodio Ansamblom Lado, djelovao je kao korepetitor i dirigent u kazalištu Komedija, a od 2002. godine do nedavnog umirovljenja predavao je kolegije Priređivanje za ansamble i Sviranje partitura na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. I sam sam imao sreću biti student profesora Uhlika pa sam s veseljem prihvatio priliku da s njim razgovaram nekoliko dana uoči pretpremijere njegove prve komorne opere za djecu i mlade Postolar i vrag, u produkciji Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.
Kako je došlo do ideje da skladate operu po Šenoinoj povjestici?
Postolar i vrag moja je prva opera. U teatru sam radio petnaest godina, uglavnom u kazalištu Komedija. Počeo sam kao korepetitor, a nakon što sam diplomirao dirigiranje, dobio sam posao dirigenta. Govorimo o ratnim, devedesetim godinama. Zapravo sam bio operetni dirigent, a dirigirao sam i mjuzikle. U vrijeme kad sam počinjao jedan me kritičar prozvao „operetnim Šutejem“. U to se vrijeme dogodio svojevrsni comeback operete u Zagrebu.U vrijeme kad sam počinjao jedan me kritičar prozvao „operetnim Šutejem“
Te su se operete izvodile tridesetak godina prije toga (50-ih i 60-ih godina), a s obzirom na to da sam u to vrijeme bio jedini dirigent u Komediji, mene je dopalo da ih dirigiram. Stoga je iz ove perspektive čudno da već prije nisam razmišljao o jednom glazbeno-scenskom djelu. Čak me i supruga često znala pitati kada ću napisati operu. Ali i ovo što sam sada napisao joj nije dovoljno jer je to kratka opera.
Što se tiče libreta, odnosno literarnog predloška, prvo sam se bavio Šenoinim Kamenim svatovima, ali sam ubrzo s tim stao. Kameni svatovi su inače stijene na zapadnom obronku Medvednice, a budući da sam svojedobno redovito planinario svake nedjelje i to uglavnom na Sljeme, nekoliko sam puta s društvom otišao do njih. Postoji u mjestu podno tih stijena jedan kamen u kojem su uklesani stihovi iz povjestice pa sam se ja samome sebi obvezao da ću jednom napisati nešto na tu temu, no zasada nisam. Priču Kamenih svatova bih možda bolje mogao iskoristiti kao balet ili kantatu.
Listajući dalje Šenoine povjestice naišao sam na Postolara i vraga te sam zaključio da bi taj tekst bio pogodniji za operu, i to dječju – kakvih nema puno. Možda sam, više iz opreza, odlučio da to neće biti opsežna opera; na koncu, teksta i nema puno tako da će trajati otprilike pola sata. Uložena su vrlo skromna sredstva, koja ocrtavaju komorni karakter skladbe, što omogućava da se opera lakše pripremi i izvede, a možda zato i češće. Zanimljivo je da je Ivan Josip Skender koji upravo dirigira mojom operom prije desetak ili više godina također napisao dječju operu Šuma Striborova.
Odnedavno ste u mirovini, je li se u takvim novim životnim okolnostima stvorio višak vremena potreban za realizaciju takvog jednog kompleksnog glazbeno-scenskog djela?
I prije sam puno radio, uvijek bih našao vremena. Nije problem u vremenu, sad jednostavno „šparam“ više energije za stvaralački rad. Ako govorimo o zadnjih dvadeset godina mog rada na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, iako nastavu nisam održavao svaki dan, puno sam vremena trošio razmišljajući o studentima, smišljao i prilagođavao nastavne materijale, tako da je dio energije svakako odlazio na te aktivnosti. Mirovina je u tom smislu olakšanje, nemam više tu pedagošku obavezu.
Intervju u cijelosti pročitajte na glazba hr.
Foto: Matej Grgić/Glazba.hr