Sirena Mirele Ivičević zablistala na Danima glazbe u Donaueschingenu
Više od cijelog stoljeća, od 1921. godine, Dani glazbe u Donaeschingenu platforma su nove glazbe, laboratorij i rezonantna kutija koja otkriva suvremene glazbene vizije, nove i slobodne autorske glasove. Ove su se godine održali od 16. do 19. listopada, u tom gradiću na rubu Crne šume (Schwarzwalda), na izvoru rijeke Dunav, kako mjestu već kazuje ime.
U epicentru međunarodnih zvučnih eksperimenata, pod motom Voices Unbound (Odrješiti glasovi) umjetnička ravnateljica festivala, Lydia Rilling, daje riječ onim skladateljima i skladateljicama koji na razne načine dižu svoje glasove u društvu – poetično, politički i performativno. Među njima posebno mjesto ima hrvatska skladateljica, Splićanka s bečkom adresom, Mirela Ivičević.
Mirela Ivičević je na festivalu predstavljena kao „jedan od osebujnijih glasova svojega naraštaja koja stvara orkestralna djela kombinirajući imperativ suvremenosti sa suptilnim tonalitetnim promjenama, uz česti kritički osvrt na društveno-političke napetosti u svijetu”. Jedna je od četiriju europskih skladateljica koje su na ovogodišnjem Donaueschingenu imale praizvedbe novih djela prošle nedjelje, 19. listopada, na poslijepodnevnom koncertu Simfonijskog orkestra Jugozapadnonjemačkog Radija (SWR Symphonieorchester) u suradnji s Eksperimentalnim studijom Jugozapadnonjemačkog radija (SWR Experimentalstudio), a pod vodstvom dirigentice Elene Schwarz, uz radio-televizijski prijenos.
Najnovija skladba Mirele Ivičević, izvedena na početku programa, napisana na narudžbu Europske radiotelevizijske unije (EBU) i Jugozapanonjemačkoga radija (SWR), nosi naziv Red Thread Mermaid (Sirena crvene niti), a njezin komentar na nju glasi:
„Čudesno biće koje povezuje najbolje od različitih svjetova? Sistemska greška ili vječna autsajderica? ‘Miješano meso za dvoje’, kako nacionalisti iz zemalja bivše Jugoslavije vole nazivati djecu poput mene, sumnjičavo nedefinirane etničke mješavine koje ne trpe zagušljive ladice njihova vječnog fašizma.” Ova je praizvedba najavljena kao „čudesna sustavna greška unutar sustava, koja mora uspjeti”, a nadalje opisana: „Sirena udara repom po vodi, dok promatra igru sunca i vjetra na vodenoj površini te baca kamenčiće-žabice koji se odbijaju na valovima i uključuju u igru. Nakon toga zaranja duboko tražeći blago – bisere svih vrsta – koje niže na crvenu nit i vuče sa sobom. Uhvaćeni u nit, biseri se rascvjetaju u štogod ona zamisli, u jednu sasvim posebnu ogrlicu”.
Konkretnije o samoj skladbi, autorica kaže da je razrađivala fragmente raznih pjesama koje je kao dijete slušala u autu svojih roditelja, vozeći se u posjete rodbini i prijateljima, od jedne do druge bake, od tamnog kanjona Crne Rijeke do bliještećeg Jadrana.
„Moguće je prepoznati neke semplove, premda to nisu one najpoznatije dijamantne naklade ex-YU kanona, već pjesme koje su meni najviše ostale u sjećanju i nešto mi osobno znače. Skladbu posvećujem svim svojim kolegama autsajderima u ovom obeshrabrujućem fašističkom svijetu današnjice, svim Sirenama koje znaju da su sve nacionalnosti halucinacije, da što više ljubavnih pjesama pustimo u svoja otvorena srca, stvaramo glasnije vlastite zvučne čarolije, da smo onoliko bogati u koliko se komadića slama naše srce kada vidimo da dijete pati, prije nego što zastanemo razmisliti o sastavu njegove DNK. SFSN, nadam se, uskoro, zauvijek”.
O kontekstu i dojmovima praizvedbe poslije koncerta podijelila skladateljica nam kaže: „
„Donaueschinger Musiktage nadrealno su iskustvo, jedna ogromna Tribina, odnosno revija novih djela skladatelj(ic)a koji po procjeni umjetničke voditeljice mogu nešto značajno reći u tom trenutku i to ne toliko široj publici, nego prije svega samoj sceni. U publici, koja je zaista zastrašujuće ogromna, prevladavaju ljudi iz struke, od skladatelj(ic)a do musikolog(inj)a i producen(a)t(ic)a, i glavna je priča uvijek o tome kome će se pljeskati, a tko će dobiti zvižduke. Možda su najpoznatiji zvižduci bili oni upućeni Pierru Boulezu za Polyphonie X još 1951. godine, i od tada ga se skladatelji(ce) pribojavaju, ali pomalo i priželjkuju.
S jedne strane, to nije lako podnijeti, ali s druge znači da djelo pogađa neku vrlo senzibilnu točku društva. Ja zviždanje još nisam doživjela, morat ću, izgleda, još jednom pokušati. Ovo mi je bio drugi put da radim nešto za ovaj festival i, šalu na stranu, mogu reći da je nevjerojatno korisno doživjeti tu ogromnu slušateljsku masu, jer bez obzira kojim skladateljskim putem kreneš, sigurno će ta golema masa iznjedriti i pozitivne i negativne kritike, i one između. Jednostavno – toliko je puno različitih slušateljskih backgrounda i poetika, što je u konačnici opuštajuće.
Vidiš da je jedini pravi put ostati ustrajna u svom unutrašnjem skladateljskom glasu i idejama, bez pokušaja konformizma. Iz Donaueschingena najsretniji odlaze oni koji su beskompromisno slijedili vlastitu zvijezdu. Ja sam imala veliku sreću jer sam na svojoj skladbi Red Thread Mermaid radila sa SWR Orkestrom i briljantnom maestrom Elenom Schwarz, to je specifični luksuz jer već na prvoj čitaćoj probi čuješ sve što si zamislila, brzina kojom oni shvaćaju i sve izvode zaista je impresivna. Djelo tematizira moj vlastiti multietnički background i bavi se pozitivnim efektima života na razmeđi kultura, nastalo je u koprodukciji sa EBU-om u povodu obilježavanja njegove 75. godišnjice djelovanja i bit će višestruko emitirano diljem EU, tako da će biti jako zanimljivo dobiti feedback iz brojnih različitih kulturnih krugova.“
Očekujemo da će Mirelino novo djelo, nakon uspjeha u Donaueschingenu, biti izvedeno uskoro i u Hrvatskoj, u sezoni ili na nekom od festivala, jer ga svi s nestrpljenjem iščekujemo.
Foto: MI
