Preminuo je Dani Bošnjak (1965. - 2026.)
Hrvatska glazbena scena izgubila je jednog od svojih najsnažnijih, najslobodnijih i najsvestranijih umjetnika, flautista čije je ime desetljećima bilo sinonim za vrhunsko muziciranje, istraživanje zvuka i beskompromisnu umjetničku znatiželju.
Dani Bošnjak bio je glazbenik iznimne energije i prisutnosti, koji je ostavio dubok i prepoznatljiv trag u svakom od brojnih glazbenih područja u kojima je djelovao.
Flautu je počeo učiti sa sedam godina kod profesora Vladimira Kondresa, u čijoj je klasi kasnije diplomirao i magistrirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Njegov repertoar obuhvaćao je iznimno širok raspon – od rane glazbe do suvremenih autorskih projekata, uključujući i jazz i slobodnu improvizaciju – a njegove su snimke nastajale na flautama Alfreda Verhoefa.
Bio je aktivno prisutan na domaćoj i međunarodnoj sceni kao solist, komorni glazbenik i dugogodišnji član Zagrebačke filharmonije. Nastupao je na pet kontinenata i na nekima od najuglednijih svjetskih pozornica, među kojima su Musikverein u Beču, Concertgebouw u Amsterdamu, Glenn Gould Studio u Torontu i Suntory Hall u Tokiju. Surađivao je sa svim domaćim orkestrima te bio sudionik ključnih ansambala te inicijativa u raznolikim tkivima hrvatske glazbe, primjerice kao član početne postave Hrvatskog baroknog ansambla te član-osnivač sastava Cantus Ansambla.
Posebno mjesto u njegovu djelovanju zauzimala je suvremena glazba. Brojni hrvatski skladatelji pisali su djela upravo za njega, prepoznajući u njegovu muziciranju rijetku kombinaciju tehničke sigurnosti, imaginacije i interpretativne hrabrosti. Kao jedan od originalnih članova Cantus Ansambla, Dani Bošnjak sudjelovao je u oblikovanju estetskog i izvođačkog identiteta ansambla, istodobno njegujući s druge strane svoj interes za baroknu glazbu u tzv. povijesno obaviještenim izvedbama, ali i za slobodnije, improvizirane konstelacije.
Bio je član i suradnik brojnih komornih sastava i projekata, uključujući Acoustic Project, Harlequin Art Collective, CRI Orchestra, sastava Leela i drugih improvizacijskih kolektiva i ad hoc sastava koji su često nastajali iz susreta i trenutka, sažimajući odnos prema glazbi koji nije poznavao podjele na žanrove, stilove ili hijerarhije, već samo potrebu za posvećenosti i istinom u pozadini svake izvedbe.
U svom posljednjem intervjuu, danom upravo za Glazba.hr, govorio je o potrazi za zvukom, o suvremenoj glazbi kao „momentalnoj energiji“ i o baroku kao procesu koji traje cijeli život. „Cijeli sam život u potrazi za zvukom, prostorom zvuka“, rekao je tada, jasno artikulirajući umjetničku poziciju i staminu koja je obilježila njegov rad. Taj se stav snažno očitovao i u njegovim posljednjim nastupima, među kojima je koncert s CRI Orchestra, održan u Kontejneru, gdje je još jednom potvrdio svoju otvorenost i ljubav prema improvizaciji i kolektivnom stvaranju.
Nedavno objavljeno diskografsko izdanje u nakladi Cantusa Hrvatskog društva skladatelja na osobit način zaokružuje etapu njegova umjetničkog puta. U tekstu knjižice tog albuma, muzikologinja Iva Lovrec Štefanović opisuje Bošnjaka kao „jedinstvenog glazbenika kojemu su dane sve glazbe“, ističući njegovu sposobnost da flautom, odnosno flautama, “povezuje barokne misterije, suvremene zvukovne strukture i neobuzdana improvizacijska polja.” Taj album, nastao u vremenu izolacije i preispitivanja, svjedoči o umjetniku koji je i u okolnostima bez publike nastavio stvarati, promišljati i prenositi glazbu kao prostor susreta, znanja i unutarnje slobode.
Odlaskom Danija Bošnjaka hrvatska glazba ostaje bez umjetnika koji je neumorno pomicao granice vlastitog instrumenta i vlastite slobode, ali i bez neumornog, duhovitog i cijenjenog glazbenika, kolege i prijatelja, čija je prisutnost na pozornici (i izvan nje) bila trajni poticaj na slušanje, istraživanje i otvorenost.
In memoriam Daniju, kao i informacije o posljednjem ispraćaju, bit će objavljeni u nastavku.
Foto: Vedran Metelko/MBZ
