Aktivnosti članova 28.01.2025
U nakladi zagrebačke nezavisne etikete Geenger Records čiji je moto „Awesome new music from the Vukojebina” naš svestrani multiinstrumentalist i autor Zoran Majstorović objavio je 22. studenoga 2024. novi album – „Oramai“. Album obuhvaća šest njegovih instrumentalnih skladbi u autorovoj izvedbi na gitari oudu i kori te u izvedbi petero drugih instrumentalista, a za naslov mu je poslužila uvodna skladba.
Na upit koje je značenje te riječi Majstorović odgovara: „To je poštapalica koju je moj nono stalno koristio u raznim situacijama tako da je imala razna značenja, od pozitivnih do negativnih, a ta riječ u prijevodu znači nešto kao ‘već’ ili ‘napokon’”.
Ovaj ugledni jazz i world music umjetnik koji već godinama koketira s raznim tradicijskim izričajima priznaje da ne može pobjeći od vlastitih korijena te je izravno odao počast svojim „nonićima” – kako sâm zbirnom imenicom naziva svoju baku i djeda, nonu Ivanku i nona Albina.
„Nonići nisu samo oni, nego i njihova braća i sestre, ukratko, cijeli taj krug ljudi uz koje sam odrastao”, kaže Majstorović. „Oni su odrasli u Istri na području Labinštine, a poslije 2. svjetskog rata, doselili su u Rijeku na Kantridu. Nisu bili glazbeno obrazovani, ali su znali dobro pjevati i svirati, odnosno improvizirati na tonove istarske ljestvice. Improvizirali su ne samo melodije i dvoglase, nego i tekstove što je bitno utjecalo na mene, zbog čega danas najviše volim slobodnu improvizaciju”, otkriva Majstorović izvor svojega nadahnuća.
Album je snimljen u jednom danu, 14. listopada 2024. u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u Rijeci, sve je pjesme skladao i aranžirao Majstorović, a album je osim njegovim pretcima posvećen i 15. godišnjici uvrštavanja Istarske ljestvice na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Majstorović ima vrlo jasnu poruku: „To je važan jubilej i htio sam skladati novu glazbu inspiriran time i sjećanjima na djetinjstvo. Ono što sam još htio na ovom albumu jest dati neko moje viđenje, sa skladateljskog i sviračkog aspekta, mogućnosti spajanja istarske tradicionalne glazbe i američkog swinga i jazza. Mislim da ljudi koji se bave glazbom u Hrvatskoj znaju za istarsku ljestvicu, naravno da je ona najprisutnija na području Istre i Kvarnera, ali znam da se i u drugim dijelovima Hrvatske priča o njoj. Ja osobno smatram da je ona možda čak i više društveni nego glazbeni fenomen, sama njezina osnova i poruka jest ta da ona mora imati dva glasa, odnosno da ako je ne svirate na harmonijskom instrumentu, mora vas biti najmanje dvoje. Što se tiče njezine prepoznatljivosti u svijetu mislim da se tu može još jako puno učiniti jer je zaista jedinstvena, a uvrštavanje na UNESCO-vu listu svakako pomaže. Ono što ja činim po tom pitanju jest da na svakom svojem koncertu izvan RH govorim o njoj i spajam je s drugim glazbenim tradicijama i kulturama kroz svoju glazbu.”
Dirljive su poveznice između njegove glazbe i njegovih sjećanja iz djetinjstva: „Sjećam se svojih nonića kako pričaju, piju vino i pjevaju dok sjede u krugu s drugim rođacima. Sjećam se zvuka organića (usne harmonike) kad ga je moj nono svirao i sjećam se kako su pjevali istarsku ljestvicu. S tim uspomenama u mislima napisao sam šest novih skladbi i svih šest počinju krugom. Kad smo snimali album, šest glazbenika je stalo u krug i sviralo te nove pjesme. Slavili smo krug života.“
„Oramai”, odnosno „napokon” je i Majstorovićev susret sa svojim probranim kolegama, prijateljima, s kojima je nakon pandemije opet počeo slobodno putovati i svirati.
„U instrumentaciji sam htio napraviti istarski hard-bop zvuk gdje sam trubu i saksofon u dijelovima melodija tretirao kao temperiranu tanku i debelu sopilu, a u improvizacijama su imali potpunu slobodu. Klavir, kontrabas i bubanj su kao klasična jazz ritam sekcija bili temelj zvuka i oni variraju od brzog swinga do otvorenog, tzv. ECM zvuka. Ja sam svirao električnu, archtop i klasičnu gitaru, arapsku lutnju (oud) i afričku harfu, a ideja iza te moje instrumentacije je bila da svaku pjesmu obojim drugom bojom i stvorim neki novi zvuk kojeg nema ni u jazzu ni u tradicijskoj glazbi te da ta moja nova glazba bude most koji ih spaja.”
Uz njega njegovu glazbu na albumu sviraju Branko Sterpin na trubi, Michele Polga na saksofonu, Francesco De Luisa na klaviru, Alvise Seggi na kontrabasu i Adam Pache na bubnjevima. Sa svima se već dugo poznaje; Branko je iz Pule, Michele i Alvise iz Padove i Venecije, Francesco živi u Cervignanu, a Adam je iz Sydneya i nakon deset godina provedenih u New Yorku sada se doselio u Bolognu.
„Te glazbenike sam pozvao da sviraju na ovom albumu zato što mislim da im je estetika koju sam htio dobiti jako bliska i da su potpuno verzirani u svim podžanrovima jazza.”, kaže Majstorović i otkriva nešto o svakoj skladbi na albumu.
„Ovaj ide u lov – to je brojalica, odnosno prve četiri riječi brojalice koju me nona naučila dok sam bio dijete. Organich – instrument koji je moj nono svirao koji u Istri zovu organić, a na standardnom hrvatskom jeziku je to usna harmonika. Ujedno je taj naziv i igra riječi jer može zvučati kao nešto organsko, autohtono. Ognoben’s blues – Ognoben iz Trevisa, umjetnik je o kojem se ne zna puno, u 13. stoljeću oslikao je crkvu Sv. Vincenta u Savičenti nevjerovatnim ciklusom freski. Posvetio sam mu blues kao originalnu američku art-formu i time sam htio spojiti Istru s američkim jugom. Oda Epulonu – Epulon je bio posljednji kralj plemena Histri koji je poginuo u bitci s Rimljanima kod Nezakcija (današnja lokacija je između Valture i Muntića, u blizini pulske zračne luke). O.S.P. – referenca na legendarni album Milesa Davisa i istoimenu skladbu Wayne Shortera, oboje se zovu E.S.P., a Osp je planina, selo i spilja u slovenskom dijelu Istre.”
Izdavanje albuma sufinanciralo je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, a u produkcijskom dijelu su uz Majstorovića u svim fazama postprodukcije sudjelovali Matej Zec (snimanje), Goran Lakotić (miksanje i masteriranje), Robert Kalčić (fotograf), Hari Ivančić (slike na omotu) te Rajko Ergić i Iskra Skaljer (dizajn).
povezano