Kao lijepu i uzvišenu stvar glazbu je teško povezivati uz mržnju, no stavljena u odgovarajući kontekst, može izazvati vrlo jake emocije prije svega sinergijom glazbe i teksta, njezinim upornim pojavljivanjem u okviru određene ideologije te asocijativnim putem, zaključeno je na tribini Glazba mržnje, šestoj iz ciklusa Zašto se mrzimo? u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, održanoj sinoć u Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Glazba se u ideološke svrhe počela koristiti u vrijeme francuske revolucije, a ta se praksa poput požara proširila Europom u 19. stoljeću, naglasio je dirigent i skladatelj Mladen Tarbuk. Odgovarajući na pitanje što kad određenu glazbu zavole zločinci, naveo je sklonost Adolfa Hitlera prema glazbi Richarda Wagnera, koji je i sam kao nadrifilozof u svojim radovima pridonio razvoju antisemitizma i nacizma. Sam je Tarbuk s druge strane, želeći pokazati besmisao rata, skladao djelo „Jasenovac“ u kojem je pomiješao po jednu partizansku, ustašku i četničku pjesmu vrlo sličnih melodija, ali različitih tekstova. „Htio sam staviti te tri pjesme u disonantni odnos kako bih nervirao publiku“, rekao je Tarbuk.
Etnomuzikologinja Mojca Piškor naglasila je kako je u brojnim kulturama glazba imala i zadatak nositi poruku s ciljem buđenja društva ili pojedinca, navevši primjer indijske duhovne glazbe kojom se želi kognitivno promijeniti čovjeka. „U tradicijskoj glazbi bilježe se i primjeri iskazivanja mržnje, a u Hrvatskoj je to činjeno vrlo suptilno. Danas, pak, s demokratizacijom proizvodnje glazbe uz pomoć tehnologije otvara se sigurno i prostor za mržnju“, istaknula je Piškor. Na pitanje moderatora tribine Dubravka Jagatića treba li cenzurirati glazbu, istaknula je kako je to sklisko područje jer bitno je u čijim su rukama škare.
Glazbenik Mile Kekin iz skupine Hladno pivo govorio je o svojoj potrebi da se pjesmom izjasni kao antifašist, naglasivši kako mu je bilo dosta relativiziranja fašističkih zločina. „Iako zločina ima na svim stranama, u Njemačkoj, gdje sam živio, nikome nije palo na pamet uspoređivati Auschwitz s bombardiranjem Dresdena. Kod nas se pojavila tendencija da se crno i bijela zamiješa u sivo. Pomislio sam tada: upalite svjetlo“, rekao je Kekin. Neugodnosti, kaže, zbog toga nije imao, no bio je iznenađen količinom reakcija. „Zar je došlo do toga da je čudno izjašnjavati se kao antifašist? Zar se nismo i 1990. dogovorili da smo svi antifašisti i da to stoji u Ustavu. Žao mi je što moja pjesma nije prije došla do gospođe Kolinde pa da ranije promijeni svoj pogled na to“, istaknuo je Mile Kekin.
U određenim okolnostima, hraneći se političkim populizmom i društvenim konformizmom, mržnja može postati dovoljno društveno prihvaćena da u svoj pogon želi upregnuti sve elemente kulture pa tako i glazbu, upozorio je Saša Antić. Kekin i Antić složili su se kako glazbenici trebaju biti društveno angažirani zbog općeg dobra, ali sami radije to čine ironijom i sarkazmom nego osudom.
Kao primjere glazbe koja potiče mržnju, ali i glazbe koja se suprotstavlja mržnji glazbene ilustracije na tribini su izvodili Mate Matišić, skladatelj i dramski pisac, Kvartet Tuba XL, Ljubomir Puškarić, prvak Opere HNK u Zagrebu, Le Zbor, TBF i Sedam saksofona Muzičke akademije. U daljnjem nastojanju za istraživanjem mržnje u različitim područjima hrvatskog društva, iduća tribina Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust 27. ožujka bit će posvećena mržnji u slikarstvu, kiparstvu, karikaturi i dizajnu.
