Pijanistički koncert u sjećanje na Josipa Magdića

Bosanskohercegovački pijanist i izvanredni profesor na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu, Bartolomej Stanković, organizira ovih dana koncerte u sjećanje na hrvatskog skladatelja Josipa Magdića u povodu 5. godišnjice njegove smrti, na kojemu će uz njegova djela biti izvedene i skladbe njegovih nekadašnjih studenata kompozicije.

Riječ je o nizu danas renomiranih skladatelja koji čine vibrantnu scenu suvremene glazbe – Ališer Sijarić, Mladen Miličević, Svjetlana Bukvić, Valentina Dutina i Frano Đurović.

Isti se program izvodi na više lokacija, u srijedu, 26. studenoga 2025. na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu gdje je Magdić kao profesor predavao četvrt stoljeća (1970.-1995.), nastavlja se u četvrtak, 27. studenoga na Glazbenoj školi pri Osnovnoj školi Ivane Brlić Mažuranić u Ogulinu, Magdićevu gradu rođenja i smrti, i završava u petak, 28. studenoga u Zagrebu, u 19 sati, u Koncertnoj dvorani Vaclav Huml na 4. katu Muzičke akademije. Bit će to točno na dan njegove smrti, što je ujedno i proslava 15. godišnjice postojanja HRprojekta koji je osnovala prof. art. Katarina Krpan s ciljem istraživanja i predstavljanja suvremenog domaćeg stvaralaštva na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Sličan projekt i sada, kao izvanredni profesor klavira u Sarajevu, provodi i Bartolomej Stanković te najavljuje da će ovaj koncertni trolist biti „poprište glazbene eksplozije koja spaja bolno sjećanje i brutalnu avangardu”. U Sarajevu prve večeri nastupa uz svoje studente klavira, Karlu Begić i Ivana Filipovića, u Ogulinu je solist –s djelima za klavir, a u Zagrebu mu se u djelima za klavir četveroručno i šesteroručno pridružuju studenti MUZA-e, Evelin Miličić i Ivana Stojanova, polaznici kolegija Suvremena klavirska glazba kod profesorice Krpan. Poput neke avangardne pijanističke opere, Stanković svodi koncert na prvi i drugi čin, pri čemu prvi čin naslovljen Rat, geleri i ekspresije donosi Magdićeve skladbe iz njegovih sarajevskih dana.

„Magdić je 25 godina oblikovao sarajevsku glazbenu scenu, intenzivno eksperimentirajući u svojem elektroakustičkom studiju EAR zajedno sa svojim tadašnjim studentom Mladenom Miličevićem”, najavljuje Stanković pripremajući izvedbe njegovih „monumentalnih, bolnih i prkosnih djela” – Sarajevske ratne razglednice (integralna izvedba) i Ritmičke ekspresije za klavir, Clustering i Prkosni preludij s gelerom za orgulje, Zvučni spektri za klavir četveroručno i Clustering za klavir šesteroručno.

Dok u „prvom činu“ publici postavlja pitanje „Jeste li spremni suočiti se sa zvukom koji pamti rat i pretvara ga u umjetnost?”, drugi, pod naslovom Genij koji je stvorio genije, donosi izvedbe djela Magdićevih nekadašnjih studenata kompozicije, danas skladatelja s međunarodnim ugledom koji nastavljaju s dekonstrukcijom zvuka.

Ališer Sijarić u svojim Sintetičkim etidama istražuje zvučne valove i alikvotne nizove koji testiraju granice sluha:

„Moj put s Josipom Magdićem započeo je 1989. godine, kada sam se pripremao upisati studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, više htijući nego znajući čemu težim. Učinio mi se pomalo škrt na riječima i neobičnog smisla za humor. Bio je profesor iz kojega ste znanje morali izvlačiti, ali kada bi se otvorio, njegova su predavanja bila trenutci epifanije, bilo da se radilo o kompoziciji, orkestraciji ili kontrapunktu. U ta vremena, kada su informacije iz svijeta suvremene umjetničke glazbe bile teško dostupne, mnogo više smo ovisili o znanju koje su nam davali profesori i o njihovim privatnim arhivima gramofonskih ploča i partitura koje je i Josip Magdić nesebično posuđivao. Za većinu značajnih djela suvremene umjetničke glazbe saznao sam koristeći njegovu privatnu arhivu, bilo je to vrijeme zanesenosti i otkrivanja. Uskoro je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Josip Magdić je ostao u Sarajevu pišući djela snažno obilježena mjestom i vremenom nastanka, poput Prkosnog preludija s gelerom za orgulje (1992.) u kojem je dio minobacačke granate koja je eksplodirala ispred njegove zgrade, položen na orguljsku klavijaturu proizvodio kontinuirani tonski klaster, poput otkinute orguljaševe ruke. Skladao je i nekoliko koračnica za Orkestar Oružanih snaga BIH, kao i ciklus za orgulje Sarajevske ratne razglednice. Unatoč situaciji u ratnom Sarajevu koju je teško opisati, a kamo li razumjeti onome tko je nije doživio i preživio, Josip Magdić nastavio je držati predavanja studentima koji su preostali u gradu. Imali smo nastavu u trenutcima primirja i između bombardiranja, na Muzičkoj akademiji ili u njegovom stanu. Bilo je to vrijeme patnje i prkosa.”

Svjetlana Bukvić u svojem djelu The Period of Forgetting kombinira teremin, elektroničku glazbu i klavir, čime stvara zvučni pejzaž izvan poznate stvarnosti:

„Profesor Josip Magdić ostavio je neizbrisiv trag u mojem životu. Tijekom studija kompozicije na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu od 1987. do 1991. učila sam od njega, a kasnije smo komunicirali putem interneta, uvijek iznova potvrđujući da se veze među ljudima posvećenima glazbi nikada ne prekidaju. Bio je čovjek od malo riječi, tiho čudo erudicije i fokusa. Promatrajući ga nadvijenim nad partituru i slušajući njegove analize, shvatila sam da je integritet temelj stvaralaštva i života. Nakon završnog ispita rekao mi je, ‘Volio bih da upišeš postdiplomski kod mene, ali mislim da trebaš ići van.’ Iako me ta misao zaboljela, vjerovala sam njemu, kao i nekolicini kolega i – otišla. Kasnije, nakon dugog niza godina djelovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, poslala sam mu ovu svoju skladbu. Njegov odgovor bio je jedna riječ: ‘Veličanstveno!’ Nikada je prije nisam čula od njega. Ta neočekivana velikodušnost, ta riječ u davnoj poruci, ostala je za mene poput antigravitacijskog vjetra koji me i danas pokreće.”

Skladateljica Valentina Dutina u Bosanskoj sviti za klavir spaja naizgled nespojivo, tradicionalno naslijeđe sa suvremenim skladateljskim tehnikama, a o profesoru Magdiću kaže:

„Vjerujem da profesora Magdića svi pamte kao čovjeka vedrog duha, otvorenog uma, te radnog i životnog elana. Kao da je sve radio jednakom posvećenošću i lakoćom, kao da je sa istim žarom pričao o tek dovršenoj skladbi ili o nekom uspješno pripremljenom jelu. Radovao se životu, znao je prihvatiti sve životne situacije i nositi se s njima dostojanstveno i s lakoćom, koliko god teške bile. Pamtim ga i po mnogim mudrim životnim savjetima koje mi je dao, ali i onim praktičnim, pedagoškim, koje sam kasnije primjenjivala u odgoju djece. Godinama su se, među studentima, prepričavale njegove duhovite opaske i anegdote. Navest ću jednu koju mi je jednom prilikom, kroz smijeh, ispričala nekadašnja studentica muzikologije koja je bila sudionica verbalnog dvoboja s njime. Na jednom predavanju poveo se razgovor o glazbenoj kritici i on je rekao, ‘Kritika je drugi najstariji zanat na svijetu! (pored onog prvog, svima poznatog)’. Tom i takvom komentaru se usprotivila ta studentica, postavivši mu pitanje: “Pa dobro profesore što Vi imate protiv nas (muzikologa)?’ na što je on, kroz osmijeh, odgovorio, ‘Ništa, ja sam oduvijek volio lijepe žene!’.”

Mladen Miličević koji je nakon studija kod Magdića napravio svjetsku karijeru kao skladatelj elektroničke i filmske glazbe te bio više od trideset godina profesor i predstojnik Odsjeka za umjetnost snimanja na Sveučilištu Loyola Marymount u Los Angelesu, u svojoj skladbi Yuppie Music daje izvođaču potpunu slobodu, da djelo traje ili 3 minute ili šokantna 3 sata. Vidjet ćemo koju će točno verziju Stanković odabrati. Miličević, koji se nedavno povukao u mirovinu i vratio u svoju prvu domovinu, prisjeća se diplome i magisterija osamdesetih godina u sarajevskoj klasi prof. Magdića: „Jedno od najvažnijih iskustava koje pamtim bilo je to što me je već na prvoj godini studija profesor Magdić gurnuo u svijet suvremene glazbe – poticao me da odlazim na Opatijsku glazbenu tribinu i zagrebački Biennale. To mi je otvorilo presudnu perspektivu prema suvremenoj glazbi i dalo snažan poticaj da što više skladam. Posebno sam cijenio to što je profesor Magdić bio pionir elektroničke glazbe, kojom sam se bavio još prije nego što sam upisao studij kompozicije. To me je usmjerilo prema elektroničkoj glazbi u kojoj i danas najintenzivnije stvaram.”

Naposljetku, kako kaže Stanković, koncert završava „velikim finalom koji lomi pravila”. Vrhunac večeri po njemu je završni Koncert za klavir i elektroniku skladatelja Frane Đurovića.

Dok je Magdić svojedobno u Sarajevu ‘spajao nespojivo i podizao obrve glazbenim kritičarima’, Đurović na scenu donosi najsuvremenije elektroakustičke tehnologije. Ovo nije samo klavir, ovo je dijalog između tradicije, stroja i sirovog zvuka, odjek onoga što je Magdić počeo prije više desetljeća svojim sarajevskim ansamblima MOMUS I MASMANTRA, Đurović je, misleći na svojega prvog profesora iz kompozicije, stvarao svoj Koncert za klavir i elektroniku za pijanista Ivana Batoša koji je djelo praizveo bez publike, samo pred kamermanima i tonmajstorima na posebnom online koncertu u doba 31. „pandemijskog” Muzičkog biennala Zagreb 2021. Svoj skladateljski proces Đurović obrazlaže ovako:

„Karlheinz Stockhausen u svom legendarnom predavanju spominje sažimanje Beethovenove simfonije na trajanje jedne sekunde, opetovano presnimavajući s magnetofona na magnetofon. Za stvaranje elektronike napravio sam obratno, rastegnuo sam nekoliko kratkih zvučnih uzoraka snimljenih na Synthy AKS-u i dobio puno deformacija u zvuku, radio sam s nastalim materijalom. Koristio sam legendarni synthesizer Synthy AKS iz 1972. godine, čiji vlasnik je Josip Magdić, moj prvi profesor kompozicije. Također sam koristio nekoliko starih mjernih uređaja, generatore signala i generatore funkcija. U formi je sličan postupak, sažeo sam formu koncerta, a onda neke dijelove razvukao do granice iritantnosti. Nastao je dijalog vrlo jasno artikuliranog klavira i apstraktne elektronike.”

Za kraj, evo zašto se uopće pijanist Bartolomej Stanković odlučio na koncertni „in memoriam Josipu Magdiću”:

„Profesora Josipa Magdića upoznao sam još za vrijeme studija klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Pavice Gvozdić. Bio je uvijek vedra duha, srdačan i spreman pomoći. Poslije sam surađivao s njime i na svojem prvom albumu Balkan Madness (izdavača Nota Bene Records) koji je predstavio na zagrebačkoj promociji u Matici hrvatskoj 2018. godine. Kako sam na njemu snimio samo jednu njegovu skladbu, ostala je želja za daljnjim istraživanjem njegova bogatog autorskog opusa. Početkom ove jeseni, u ugodnom razgovoru s profesorom Franom Đurovićem ispred Muzičke akademije u Zagrebu, rodila se ideja o koncertu s djelima Josipa Magdića i njegovih studenata u čast obilježavanja pete godišnjice njegove smrti koji sada priređujem u Sarajevu, Ogulinu i Zagrebu. Dođite i osjetite naslijeđe avangarde, posvjedočite glazbi koja nije tu da umiri, već da PROBUDI. Ulaz je slobodan. Ne propustite!”