Matija Dedić – Live in Kuća umjetnosti Arsen
Album nastao na otvaranju prostora posvećenog Arsenu danas je posthumni zapis Matijina sviranja pun razgovora, reakcija, trenutaka, različitih boja i glazbenika – čitav jedan glazbeni svijet
Priznajem, kad sam se prvi put susrela s glazbom Matije Dedića u vrijeme studija, jazz me nije osobito zanimao. Radila sam u diskografskoj kući i jednog sam dana, slažući albume na police skladišta, primijetila koliko ih je objavio sin Arsena Dedića, a da pritom o njemu nisam znala gotovo ništa. Zapisala sam naslove i počela istraživati.
Teško da sam mogla pronaći bolji ulaz u Matijin svijet od Tempere, albuma iz 2004. na kojem je donio svoje čitanje Gibonnijevih pjesama. Taj me album tako lako prebacio iz svijeta pop glazbe u nešto intimnije, otvorenije i slobodnije. Poznate melodije odjednom su dobile novi prostor, a preko njih nastavila sam istraživati Matijinu diskografiju i otkrivati koliko je širok bio njegov glazbeni svijet. Tempera je bila svojevrsna lekcija iz toga kako se pjesma koju već poznajemo može ponovno čuti kad je netko dovoljno dobro poznaje da je se usudi promijeniti.
U tom smislu Live in Kuća umjetnosti Arsen djeluje gotovo kao sažetak svega zbog čega mi je Matija s vremenom postao toliko drag. Posthumno objavljeni album snimljen je na koncertu kojim je 2021. otvorena Kuća umjetnosti Arsen u Šibeniku, prostoru koji je dobio ime po njegovu ocu. Četrnaest skladbi koje se nalaze na albumu odabrao je sam Matija. Izdanje je bilo planirano i ranije, no njegova je smrt promijenila njegovu sudbinu. Album je 7. lipnja 2026. objavljen digitalno u izdanju Croatia Recordsa, a potom je dobio i fizičko izdanje u obliku CD-a, predstavljenoga 28. srpnja u Šibeniku.
Već sam početak koncerta nosi određenu težinu. Kuća umjetnosti Arsen otvorena je nastupom njegova sina, a Matija večer započinje U registraturi, Arsenovom izvanredno senzibilnom i prepoznatljivom temom za televizijsku seriju. Teško je pritom ne osjetiti nostalgiju: ona je već sadržana u samoj skladbi, u sjećanju na seriju i neko drugo vrijeme, ali i u činjenici da se čuje u prostoru koji nosi ime autora glazbe. Danas, nakon Matijina odlaska, ta se nostalgija ne odnosi samo na Arsena.
Nakon U registraturi uslijedila je Gabi Novak s izvedbama tri Arsenove pjesme – “Sve što znaš o meni”, “Ni ti, ni ja” i “Kuća za ptice”. Gabi nakon prve izvedbe kaže kako joj je “Sve što znaš o meni” jedna od najdražih Arsenovih pjesama i dodaje da će večer biti ispunjena njegovim pjesmama i tekstovima pa ih neće posebno najavljivati: „Ići ćemo iz pjesme u pjesmu.” Ta rečenica danas zvuči gotovo kao mala uputa za slušanje cijelog albuma. Nema potrebe za velikim objašnjenjima; ljudi koji su tu glazbu nosili sa sobom desetljećima jednostavno je izvode.
Još je dragocjeniji mali razgovor nakon “Ni ti, ni ja”, kad se Gabi obrati Matiji: „Jako si raspoložen večeras, vidim! Uvijek si raspoložen, dobar si.” Upravo takvi trenuci albumu daju posebnu vrijednost. Ovo nije sterilna arhivska snimka na kojoj je izbrisan svaki trag večeri koja se dogodila. Čuju se ljudi, odnosi među njima, spontanost, atmosfera. Čuje se koncert.
A onda se perspektiva mijenja. S Markom Ramljakom Matija ulazi u instrumentalniji dio večeri. “Old Times” i “Žeđam” otvaraju prostor u kojem Ramljakova violina dobiva tamnu, dramatičnu boju, dok Matijin klavir toj težini dodaje nešto sasvim njegovo – mekoću. U “Žeđam” se posebno osjeti taj kontrast: violina kao da izvlači tamnije i hrapavije strane skladbe, a Dedić ih ne pokušava nadglasati. Umjesto toga, unosi nježnost koja nije sentimentalna, nego elegična, gotovo kao da i u najtežem zvuku ostavlja malo prostora za svjetlo.
Tu je možda i jedna od najvažnijih osobina njegova sviranja: Matija je znao biti virtuozan bez potrebe da virtuoznost bude tema sama za sebe. I kad bi glazbu vodio prema velikim gestama, ostavljao joj je dovoljno zraka.
Portret velikana Ivane Lulić u cijelosti pročitajte na portalu Glazba.hr
