IZAZOVI SJEVERA – Helena Skljarov uz nove skladbe i nove perspektive

Skladateljica i muzikologinja Helena Skljarov privremeno mijenja svoju adresu i možete je susresti u Oslu – kako i zašto, pojasnila nam je uoči nove praizvedbe koja se očekuje u Zagrebu 12. listopada u ciklusu Cantus ansambla, na koncertu koji će ostvariti talijanski ansambl Icarus. No, i ljeto je obilježila praizvedba skladbe koju je naručio festival Osorske glazbene večeri, a kolovoške vrućine u Osoru Helena Skljarov nije dospjela uključiti u svoj raspored  pa nije mogla pratiti praizvedbu djela Rituals na koncertu mladih glazbenika violinista Mateja Mijalića i pijanista Arsena Dalibaltayana 16. kolovoza.

Helena Skljarov: Bila sam izuzetno počašćena dobivši poziv da napišem praizvedbu za ovaj festival i ovim putem želim još jednom zahvaliti na tome vodstvu festivala. Želja mi je posjetiti Osor i festival pa i kao dio publike, no nikako ne uspijevam uključiti to u svoje rasporede. I kada sam dobila poziv, pomislila sam – evo, konačno!  No, nažalost, koncert na kojem je bila praizvedba mojeg djela događao se usred moje selidbe u Norvešku.

A koliko je pisanje za takav festival utjecalo na samo djelo?

Uvijek kada pišem imam na umu tip festivala, publike i izvođača. Nisam htjela otići u ekstreman eksperiment upravo zbog toga, jer smatram do to nije festival tog tipa, niti je to odgovaralo ostatku programa koncerta. U fokusu mi je bila sjajna akustika mjesta izvođenja, koju sam htjela iskoristiti.

Violina i klavir su jedna od osnovnih formacija u literaturi, a  kako ste vi pristupili zvukovnim mogućnostima i kako oblikovali svoje Rituale, te kako ste fragmente drugih skladbi koncerta formatirali u svoju?

Ideja je bila pozabaviti se ritualom slušanja, odnosno pokušati replicirati fragmente glazbenih misli koje ostaju u sjećanju nakon koncerta. Zbog toga je skladba djelomično fragmentarne forme, no tu se, poput kakvog rituala ponavljanja, najčešće pojavljuje jedan akord, a to je akord kojim počinje moja skladba, a kojim završava prethodna. Riječ je o posljednjem akordu skladbe Ljubavna pjesma Josefa Suka, koja je izvedena neposredno prije moje. Na taj je način napravljena svojevrsna poveznica.

Zamislila sam da početak moje skladbe bude poput jeke koja i dalje odzvanja u crkvi, zbog toga isti akord „prethodnog kraja“ postaje moj početak. Zbog ideje jeke sam koristila i EBow-ove, kao određeni aparat koji zadržava tonove klavira, poput jeke, ali dijelom čak i imitira violinu.

Bila sam u kontaktu sa sviračima, violinistom Matejom Mijalićom i pijanistom Arsenom Dalibaltayanom, i mogu reći da je to bila izvrsna suradnja. Znala sam da nisu usmjereni prema suvremenom repertoaru, zbog čega sam pazila da skladba ipak ne ode u prevelik sviralački eksperiment, no ipak sam ih upoznala s određenim proširenim sviračkim tehnikama. Prihvatili su ih vrlo otvoreno, i na tome im i ovim putem želim zahvaliti.

Citatnost smo (bez ispisa citata) imali u skladbi koju ste posvetili Viktoru Čižiću, zar ne?  Je li to jedan vaš (novi) smjer (kada npr. nema videa i elektronike)

Ne bih rekla da je citatnost moj novi smjer, jer koristila sam citate i u skladbi za Viktora Čižića, kao i, primjerice, u simfoniji Portret Dore  P., i u skladbi Blue Things za ansambl, video i elektroniku. Citate smatram, kao i neki drugi glazbeni materijal, potencijalnim gradbenim elementom skladbe. Oni, kao i svaki drugi gradbeni materijal, na neki način prenose neku poruku. Citati je prenose dosta doslovno, što može biti korisno ako se poklapaju s idejom skladbe. Smatram ih izborom samog kompozitora, kao i svaki drugi materijal. Općenito volim transparentnost i doslovnost pri skladanju, zbog čega mi ponekad, u tu svrhu, vrlo dobro posluže.

Pred vama je nova praizvedba, djelo za ciklus Cantus ansambla.

Ovo je  jedna od skladbi s izazovnijim nastankom, jer je nastajala  u jeku sređivanja posljednjih poslova u Hrvatskoj i selidbe u Oslo a tada sam uglavnom bila bez kompjutera. Svaki kompozitor danas zna da je biti bez kompjutera pomalo kao biti sviraču bez instrumenta. Štoviše, nije mi problem pisati rukom, no skladba koristi i video i elektroniku. Tako sam skladala u glavi – vrtjela i definirala skladbu do najvećeg detalja, a kada je konačno došao kompjuter, vrlo brzo sam je zapisala. Video editing je dovršen poslije.

Video i elektronika – vaš uobičajeni „beštek“.

Video i elektronika jesu moj svojevrsni najdraži „beštek“, iako ih zapravo ne bih tako nazvala. Oni, po mojem viđenju, nisu dodatak, niti je glazba glavni dio, „glavno jelo“; uvijek gledam na video i elektroniku kao na neodvojivi dio same glazbe. To su svojevrsni novi instrumenti i ne bi trebali odvlačiti pažnju od skladbe, nego nadopunjavati samu ideju.

Ima li nekih istraživanja u tome mediju, ili je i dalje poveznica slike i tona na poseban način?

Ja  volim doslovnost, a vizuali se posebno uklapaju u tu moju estetiku jer je slika, naravno, manje apstraktna od zvuka. Ona može pomoći u definiranju ideje i jasnoći same skladbe i forme. Ovoga puta ne idem u eksperimentalni video, nego vrlo jasno: na videu imamo tekst naracije i različite prikaze vode, s perilicom rublja kao glavnim akterom.

Bilješka kaže „U njegovu je ishodištu voda, ali i „fenomeni“ kojima nas svakodnevno zasipaju mediji – činjenice, tvrdnje i senzacionalistički naslovi koji traže našu reakciju, bili istiniti ili ne. U glazbi se pritom sudaraju prirodno i artificijelno, ljudski dah i šapat s elektronikom, naracijom i strojem.” Koliko je važan taj verbalni diskurs znati za slušanje djela? 

Verbalni diskurs za slušanje djela ovisi o samom djelu, po mojem mišljenju. Ako je djelo konceptualno, on može biti apsolutno nužan. To je jedna krajnost, a cijela lepeza između konceptualnog i nekonceptualnog djela određuje i važnost verbalnog objašnjenja.

Smatrala sam da za ovo djelo to nije potrebno: u skladbi imamo jasnu naraciju koja čak ima i titlove na videu, jasne slike i objekte. Nižu se rečenice o fenomenima, o glazbi ili o vodi. Vodu, pa tako i glazbu, koristim vrlo jasno i doslovno, kroz krajnosti, potpunu mirnoću i prirodu nasuprot agresiji i mašini. Uz verbalne fenomene, sve to skupa pomalo djeluje kao bombardiranje senzacionalističkim naslovima ili nepovezanim skrolanjem kakvom smo danas stalno izloženi. Uvijek sam smatrala da svako umjetničko djelo, naravno, nastaje u suodnosu s trenutnim mislima i percepcijom samog umjetnika, tako da je i ovo na neki način još jedan komentar na današnjicu.

Zapravo mislim da je verbalni diskurs nemoguć u određenom smislu, pa svatko u publici moje djelo ionako može shvatiti drukčije, što je potpuno u redu. Shvatila sam to nedavno, kada sam skladbu pokazala svom mentoru u Oslu Henriku Hellsteniusu koji je skladbu shvatio drukčije od mene, što mi je bilo jako zanimljivo.

Kako je bilo pisati za Icarus ansambl koji će djelo praizvesti?

Kao uvijek sa izvođačima za koje pišem, u stalnom sam kontaktu s ansamblom Icarus. Prije nego li sam počela pisati djelo, imali smo zoom sastanak o mogućoj instrumentaciji, trajanju i slično. Pitala sam ih tada imaju li neke zadanosti u vezi teme skladbe? Jer, narudžbe ponekad to imaju, ponekad ne. Odgovor je bio da nema teme, ali da ima skladbi u rasporedu koncerta koje se bave tematikom vode. I meni se odmah stvorila svojevrsna fix ideja istražiti „fenomen“ vode u svim njegovim oblicima.

Oslo je novo poglavlje u vašem životu, radi se o doktorskom studiju kompozicije –  što sve to obuhvaća, i kako ste odabrali upravo Oslo?

Cijeli život imam jak poriv za učenjem i dodatnim obrazovanjem, usavršavanjem, također sam htjela napredovati u kreativnom izražavanju i u profesionalnom smislu, pa je odluka o odlasku u inozemstvo bila gotovo neizbježna. Već sam tijekom studija putovala na različite seminare i upoznala dio europske kulturne scene, a godinu dana provela sam i na Erasmusu u Francuskoj. Mislim da nas svako putovanje otvara, širi percepciju i  omogućuje napredak i u duhovnom i u kreativnom smislu. I tako je bilo gotovo neizbježno da ponovno otputujem, sada na malo dulje razdoblje.

Prošlog sam ljeta često bila u kontaktu sa Sarom Glojnarić u vezi scene u Švicarskoj i Njemačkoj, bila sam u Darmstadtu upoznati eksperimentalnu i (uglavnom) njemačku umjetničku scenu, ali zapravo sam, zahvaljujući izboru skladbe Portret Dore P.  na Svjetskim danima nove glazbe i boravku u Portugalu, stvorila prvi kontakt s Norveškom. Tamo sam upoznala Daniela Petera Biroa, profesora na Sveučilištu u Bergenu, i imala čast piti kavu s njime na portugalskom suncu. On me upravo usmjerio prema Oslu.

A to pokazuje koliko su slučajnosti u životu i neka prisutnost na sceni važni za naš životni tijek, pogotovo za nas umjetnike, jer se sve događalo prirodno i spontano.

Prije nešto više od godinu dana, odmah nakon Darmstadta, odlučila sam prvi put posjetiti Norvešku, točnije u vrijeme održavanja njihovog velikog festivala suvremene glazbe Ultima. Bio je to moj prvi put u Skandinaviji općenito. Odmah sam se oduševila svime, ljudima, javnim prijevozom, gradom, klimom, svime. Bila sam gotovo u ekstazi od trenutka kada sam sletjela.

Prvog dana na festivalu upoznala sam studente kompozicije i svaki smo se dan družili, što se danas razvilo u prijateljstva. Vrlo brzo sam odlučila: ja želim ovdje živjeti. Saznala sam za njihov program doktorskog studija i odlučila se prijaviti. Znala sam da je konkurencija ogromna, više od stotinu kandidata godišnje, i iskreno sam bila sigurna da neću biti primljena. Bila sam spremna prijavljivati se godinu za godinom, toliko mi se ovdje svidjelo. No dogodilo se čudo, luda sreća – nakon nekoliko krugova prijemnog postupka koji je trajao godinu dana, kratkih putovanja u Oslo, nadanja i maštanja,u svibnju je stigao e-mail da sam primljena te službeni poziv na Norvešku akademiju za glazbu, NMH.

Kako je krenulo? Tko su vam mentori?  A tu je i zaposlenje..

Moje oduševljenje Oslom, kao i ona ljubav na prvi pogled, nastavilo se – sada, sam doputovala početkom rujna četvrti put, i to bez povratne karte!

Ovdašnji  pristup doktorskom radu poprilično je drugačiji od europskog sustava. Radi se o pravom zaposlenju na odsjeku za kompoziciju, glazbenu teoriju i glazbenu tehnologiju, a to uključuje umjetničko istraživanje, odnosno izradu doktorskog rada. Ovdje imam sva prava i uvjete kao zaposlenica akademije, uključujući vlastiti ured s tehnologijom i klavirom, pristup studijima, a ono što mi je posebno uzbudljivo jest i slobodan pristup njihovim koncertnim dvoranama te mogućnost organiziranja koncerata u Oslu. Zapravo se može reći da Kraljevina Norveška na umjetničke doktorante gleda kao na individue kojima želi osigurati sve uvjete za njihov umjetnički razvoj.

Mentor mi je Henrik Hellstenius, s kojim sam se izuzetno dobro složila, a jako sam uzbuđena što je moj ko-mentor upravo Simon Steen-Andersen.

Kako nova sredina djeluje na vašu kreativnost, kakvi su prvi dojmovi?

Doktorski je studij krenuo u rujnu vrlo intenzivno i u potpunosti sam oduševljena ovom scenom, temama, predavanjima i svime što se zasad događa. A kako će ova sredina utjecati na moju kreativnost? Vjerujem da će utjecati izuzetno, ne samo zbog toga što imam apsolutno sve uvjete za umjetnički razvoj, nego i zbog toga što upoznajem nešto potpuno novo. Sviđa mi se njihov mentalitet i pristup, iako je potpuno drugačiji od bilo kojeg koji sam do sada upoznala. Sigurno će to na mene utjecati, a veselim se vidjeti na koje sve načine.

Što to znači za vaše poslove i uloge u Hrvatskoj, primjerice u programskom odboru Cantus Ansambla, ali i za vođenje Serious  Ensemble Zagreb?

 Moj doktorski rad (o kojemu bih se moglo raspisati puno više) uključuje ansambl koji vodim, odnosno Serious Ensemble Zagreb, ali i Neue Vocalsolisten Stuttgart, s kojima sam puno surađivala. Kruna doktorata bit će moj završni umjetnički rad, audiovizualna opera s praizvedbom u Oslu, dakle i nastupom ansambla, za tri ili četiri godine. To znači da nipošto ne prestaju moji poslovi u Hrvatskoj, dapače, oni se šire. Upravo radimo na koncertnom planu Serious Ensemblea u inozemstvu i dolasku ansambla u Oslo, tako da će se i suradnja između hrvatske i norveške scene kroz to dodatno razvijati. Ansambl će od sada često nastupati pod logom određenih norveških institucija, a uskoro kreću nastupi u ovoj sezoni, i to uglavnom u novoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda ( datume ćemo objaviti uskoro). Članovi ansambla vrlo su zagrijani za ove projekte, a tu je ekipa koja je sada aktivna i u organizaciji te mi izuzetno pomažu u  zagrebačkim poslovima, a to su pijanist Viktor Čižić, fagotistica Eva Fritz i klarinetist Sebastijan Sarapa. Vjerujem da ću uspjeti uskladiti obveze i prvi puta doputovati u Hrvatsku upravo na otvorenje sezone ansambla 4.11.   Aktivna sam i u programskom odboru Cantus Ansambla, jer danas se sve može na daljinu, a sada krećem raditi i na novom velikom djelu koje će se izvesti u Hrvatskoj, još o tome nije javno objavljeno, no bit će uskoro!