U subotu, 18.07.2015., nakon duge i teške bolesti napustio nas je Krešimir Stipa Bogutovac.
Stipa je rođen 08.12.1953. godine u Gunji. Za sobom je ostavio neizbrisiv trag kao vrsni svirač i autor velikog broja tamburaških pjesama. Na samom početku svoje bogate glazbene karijere, kao dječak, svoje prve sviračke trikove naučio je s gunjanskim tamburašima. I dugo godina nakon toga uvijek je spominjao, čika Peru Nikolića, violinistu i vođu tog orkestra, kao svog najvećeg uzora. Za vrijeme studiranja i nakon završetka ekonomskog fakulteta u Osijeku svirao je gitaru u županjskom pop rock sastavu “Lotosi”. Često se volio prisjećati tog vremena kad su bendovi na svirke išli redovnom željezničkom ili autobusnom linijom. Sredinom osamdesetih, na poziv basiste Mate Lukačevića, kao treći basprimaš ulazi u mladi i perspektivni tamburaški bend Zlatni dukati. Svojim iskustvom i talentom pomogao je Zlatnim dukatima u pronalaženju njihovog prepoznatljivog zvuka koji je u to vrijeme bio čvrsto tamburaški ali i izuzetno moderan i drugačiji. Nakon izlaska njihovog prvog albuma “Nek zvone tambure” iznenada napušta bend i vraća se svojim gunjanskim korijenima gdje pronalazi tamburaški sastav Romancu kojeg je vodio nekoliko godina. U Romanci je svirao prim ali i počeo ozbiljnije raditi na svojim pjesmama. Od lokalnih tamburaša iz nepoznatog mjesta stvorio je odličan sastav koji je proputovao cijelu Europu, i bio vjerojatno prvi tamburaški sastav koji je 1994. godine izdao album “Mit der Tamburica durch die Welt” za njemačku izdavačku kuću. Stipa je uvijek sanjao o tamburašima kao gospodi. Prije svega jer je sam bio takav. Uvijek točan, precizan, s najfinijim manirima ponašanja. A o tamburi kao instrumentu koji će netko jednog dana s ponosom svirati na najpoznatijim svjetskim pozornicama. Godine 1995. izlazi iz Romance i svoj put nastavlja s mladim srednjoškolcima iz Županje koji su se okupili u tamburaškom sastavu Patria. Kao producent, mentor, aranžer i autor dijela pjesama s njima je proveo sedam godina. I njima je dao njihov tamburaški ali opet moderan i drugačiji zvuk. Zajedno su snimili tri albuma. Sva tri i danas spadaju u sam vrh tamburaške produkcije.
Iako se tek u svojim tridesetim godinama posvetio skladanju i pisanju, ipak najveći uspjeh postigao je kao autor. Prvi radovi vezani su za tamburaški sastav Contra i Viktoriju Kulišić. Nešto sam, nešto u suradnji s legendarnim čika Đukom i Macom Galović napisao je gotovo sve pjesme za album “Volim riči zapivati ove” koji je objavljen 1990. godine. Nakon toga, kao autor, redovno se pojavljivao, i osvajao simpatije publike i kolega glazbenika, na tamburaškim festivalima u Požegi, Slavonskom Brodu i Pitomači. Velik broj njegovih pjesama ušao je u antologiju tamburaške glazbe. Neke od njih su “Oko crno milovanje moje”, “Mama me je pitala”, “Divanili dugo nismo”, “Tebi sam dala sve”, “Kad tambure zašute”, “Eno šorom idu svatovi”, “Još da mi je kabanica”, “Samo ti”, “Ej, Kato moje zlato”, “Di se skrila Slavonija”, “Marija”, “Kao vjetri sjeverni”, “U san mi dođu tambure” i mnoge druge. Pisao je za sve najpoznatije izvođače tamburaške glazbe: Zlatne Dukate, Martu Nikolin, Slavonske Lole, Viktoriju Kulišić-Đenku, Stjepana Jeršeka, Blanku Došen, Željka Barbu, Berde bend, Džentlmene, Patriju, Đeram, Tamburaše za dušu, Fijaker i mnoge druge. Bio je jedan od inicijatora i osnivača tamburaškog festivala “Šokačke pisme” koji je pokrenut 2006. godine u Županji. Stipinim odlaskom tamburaška glazba gubi jednog od svojih najvećih skladatelja i istinskog zaljubljenika u tamburu i svu ljepotu njezinog pitomog izričaja.
Posljednji ispraćaj našeg dragog Stipe bit će u ponedjeljak, 20.07.2015., u 12 sati na groblju “Sv. Juraja” u Županji. Počivao u miru Božjem.
