Zrinko Tutić

Rođen je u Banja Luci, a od 1973. živi i djeluje u Zagrebu, gdje započinje značajniju glazbenu karijeru. Bio je član pop grupe «Selekcija» u kojoj potpisuje skladbe kao autor glazbe, stihova i aranžmana. Krajem 1973. godine diskografska kuća “Jugoton” objavljuje singlicu s pjesmama «Stari kovači» i «Magle». Kao skladatelj prvi put se pojavljuje na Zagrebačkom festivalu 1974., s pjesmom «Doći će dan», a kao kantautor pojavljuje se prvi put 1977. sa skladbom «Nepoznata, tako ću te zvati». Od 1977. do 1980. godine napisao je više od sto pjesama za djecu, što je okrunio televizijskim mjuziklom «Bajka o maslačku» na stihove Sunčane Škrinjarić te glazbom za TV seriju «Marko Marulić».
Na Zagrebfestu 1981. pojavljuje se s pjesmom «Doris» što je bio početak niza od četiri kantautorska albuma («Doris», «Plavi leptir», «Pola jabuke», «Zrinko Tutić»), zaključno s 1985. godinom. 1997. godine objavljuje i dvostruki kompilacijski album «Dnevne temperature» s odabranim pjesmama s kantautorskih albuma.
Tri puta njegove pjesme predstavljaju Jugoslaviju i Hrvatsku na Eurosongu. Prvi put je to u Bergenu 1986. s pjesmom «Željo moja» u izvedbi Doris Dragović (11. mjesto). Nakon toga u Zagrebu 1990. Tajči pjeva «Hajde da ludujemo» (7. mjesto), a 1996. Tutić u Oslo odlazi s pjesmom «Sveta ljubav», koju je pjevala Maja Blagdan (4. mjesto).
Godine 1991. piše «Moju domovinu», te kao autor i producent potpisuje još osam projekata Hrvatskog Band Aida («Za djecu Hrvatske», «Kad bi svi»…). Autor je glazbe za pet dugometražnih filmova: «Zlatne godine», «Putovanje tamnom polutkom», «Nausikaja», «Kad mrtvi zapjevaju» «Garcia». Za «Putovanje tamnom polutkom» 1995. i «Kad mrtvi zapjevaju» 1998., na Pulskom filmskom festivalu dobiva Zlatne arene. Do 2000. godine autor je televizijskog glazbenog identiteta (najave) Hrvatske radio televizije. Autor je zvučnog identiteta Europskog prvenstva rukometaša održanog u Zagrebu i Rijeci 2000. godine. Kao skladatelj i producent potpisuje više od 30 visokotiražnih albuma, a njegove pjesme pjevaju među ostalima Željko Bebek, Davor Radolfi, Doris Dragović, Ivan Mikulić, Maja Blagdan, Massimo, Mate Mišo Kovač, Matteo, Sanja Doležal, Sergio Pavat, Severina, Miroslav Škoro, Tereza, Tajči i mnogi drugi. Vlasnik je i glavni producent tvrtke Tutico, izdavačke kuće i koncertne agencije koja postoji od 1992. godine. Njegov golemi skladateljski opus sadrži velik broj hitova i zabilježen je na više nosača zvuka.
Osnivač je 1993. i član prvog Upravnog odbora Diskografske nagrade “Porin” te njegov predsjednik, a od 2000. do 2004. bio je predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske diskografske udruge, čiji je i danas član, a od 2004. je glavni tajnik i direktor nagrada Instituta hrvatske glazbene industrije. Živi u Zagrebu.
Dobitnik je brojnih nagrada na festivalima zabavne glazbe u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji; Jugovizija 1986., 1990.; Zlatna arena za glazbu u filmu Putovanje tamnom polutkom D. Žmegača, Filmski festival, Pula (1995.), Zlatna arena za glazbu u filmu Kad mrtvi zapjevaju K. Papića, Filmski festival, Pula (1998.); prvo mjesto na Dori, hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije s pjesmom Sveta ljubav i 4. mjesto na Eurovizijskom natjecanju, Oslo (1996). Odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi (1995. i 1996.). Porin za životno djelo 2017.; nagrada Milevoj Körbler 2019. za cjelokupno umjetničko djelovanje.