Milo Cipra

diplomirao je germanistiku i filozofiju, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kompoziciju kod Blagoja Berse. Od 1941. do 1977. bio je profesor na toj instituciji. Njegovo stvaralaštvo moguće je podijeliti u tri faze bez definiranih granica, od sklonosti nacionalnom smjeru, preko neobaroknog i neoklasicističkog izričaja, do uporabe novih skladateljskih tehnika.

Kao istinski erudit, društvena je zbivanja pokušavao uklopiti u osobni skladateljski izričaj, zbog čega je ostavio neizbrisiv trag na razvoj hrvatske glazbe 20. stoljeća. Dobitnik je dviju Nagrada Grada Zagreba, Nagrade Vladimir Nazor – godišnje i za životno djelo te Vjesnikove nagrade Josip Štolcer Slavenski.

DJELA. Orkestralna: 2 simfonije, 1948., 1952. Slavenska rapsodija, 1931.; Sinfonietta, 1934. (nova verzija 1946.); Dubrovački divertimento, 1956. ; Concertino za gudače, 1956.; Sunčev put, 1958./59.; Tri susreta, 1961.;

Epitaf, 1961.; Leda, simfonijska pantomima, 1966.; Dijalozi, 1967.; Triptihon dalmatinskih gradova: Ioannis Lucacich de Sebenico in memoriam, 1969.; Aspalathos — Son et lumière, 1974.; Jur ta je Dubrava tvrđa u mramoru, 1976. — Komorna: 5 gudačkih kvarteta, 1930., 1932., 1935., 1938., 1972.; Klavirski trio, 1937.; Pet intermezza za dubrovačku komediju, za duhački kvintet, 1950.; Sonata za violinu i klavir, 1944.; Sonata za violončelo i klavir,1946.; Musica sine nomine, 1963.; Svitanje (Aubade), za duhački kvintet, 1965.; Méditation sur Ré za violinu i klavir, 1975.; Simetrije za duhački kvintet, 1976.; Trio za obou, klarinet i fagot, 1978. — klavirska: Sonatina u d–molu, 1930.; Mala suita, 1931.; 11 varijacija na narodni napjev iz Bosne, 1942.; 3 suite, 1940., 1943., 1947.; Tri invencije, 1943.; Sonata, 1954.; Dvije sonatine, 1954.; Četiri preludija, 1966. — Vokalno–instrumentalna i vokalna: Kantata o čovjeku, 1958., Godišnja doba, lirska suita, 1959. — Solo–pjesme: ciklus Djevojačka ljubav, 1933.–1941.; Dvije momačke za bas i komorni orkestar, 1942.; Dvije pjesme iz ‘Ribanja’, 1948.; Tri pjesme (J. Kaštelan), 1951.; Lettres, za ženski glas i komorni orkestar, 1969.; Iz španjolske lirike, za bariton i klavir, 1970. Zborovi, masovne pjesme, scenska i filmska glazba. — Obradbe: Antun L. Sorkočević: Sonata za klavir, violinu i violončelo. — Instruktivna: Muzički oblici (homofoni), izvod iz predavanja. — Članci, studije, predavanja.