Antonio Tkalec na tribini „Moje pjesme, moje molitve“: „Poteškoće me izgrađuju, a svo dobro mi je nagrada“
Tribina „Moje pjesme, moje molitve“ ugostila varaždinskog kantautora suvremene kršćanske glazbe
Antonio Tkalec, varaždinski kantautor suvremene kršćanske glazbe bio je gost prve tribine „Moje pjesme, moje molitve“ treće sezone, održane 19. studenog 2019. u dvorani Hrvatskog društva skladatelja u Zagrebu.
Program tribine vodio je Slavko Nedić, a u programu su sudjelovali prijatelji Maja Vasilj i Josip Ćulumović koji su čitali stihove pjesama, zatim producent Ivan Mikulić iz Belice, bubnjar i perkusionist Neven Putarek, Denis Vasilj, te klapa Leggero s kojom Antonio usko surađuje. Tkalec se na početku tribine dotaknuo svojih glazbenih početaka koji su bili izrazito teški i izazovni jer je rođen u obitelji koja mu nije mogla priuštiti glazbene instrumente, a i nije baš bila naklonjena ideji da Antonio postane glazbenikom.
Ljubav prema glazbi nadjačala je sva iskušenja i izazove, pa je tako sâm napravio instrumente i, doslovno, naučio svirati klavijature na komadu drveta na kojem je nacrtao klavirske tipke. U ovoj godini Antonio slavi 20 godina vrlo uspješnog glazbenog djelovanja tijekom kojeg je objavio četiri studijska albuma i primio mnogobrojne nagrade. Redovni je član Hrvatskog društva skladatelja, a od 2016. godine i član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) čime je postao jedini glazbenik u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe koji je to postao stvarajući i izvodeći duhovnu glazbu. Kako razmišlja i što ga je sve izgrađivalo na tom putu, čitajte u novom broju našeg časopisa Cantus!
Na tribini su predstavljene pjesme „Ohrabri me“, „Molitva“, „Na tvom dlanu“, „Jer ljubiš me“ i „Ne daj mi odustati“. Svaka pjesma nosi neku svoju priču, no Antoniev put mogli bismo sabrati upravo u ovoj zadnjoj naziva „Ne daj mi odustati“, jer kako kaže, „Sve dosadašnje poteškoće su me izgrađivale, a svo dobro što se dogodilo bilo je nagrada. Za budući rad i dalje trebam puno snage, no ustrajat ću i neću odustati“. Gosti sudionici programa složili su se da u posljednje vrijeme postoji sve više kvalitetne duhovne glazbe, no i da joj se istovremeno u medijima pruža vrlo malo prostora, te da kao pjevač duhovne glazbe nije lako egzistirati. Zanimljivo je bilo čuti Antonievo razmišljanje o potrebi i smislu dodjeljivanja nagrada na festivalima duhovne glazbe: „Nagrada mi nikada nije bila prioritet. Ono što sam jedino želio raditi je prenositi talent drugima. Nagrada mi nije nikada značila da sam bolji od drugih, već je to bila pohvala za ono što radim“.
Ivan Mikulić, poznati producent iz Belice koji je surađivao i s mnogobrojnim estradnim glazbenicima, rekao je nekoliko riječi o producentskom poslu: „Danas više ne postoji velika razlika u produciranju duhovne i svjetovne glazbe. Po meni svaka pjesma zaslužuje istu pažnju, pristup i žrtvu da se ta pjesma postavi na noge. Svakoj pjesmi pristupam na isti način i želim je obogatiti onako kako najbolje mogu i znam. Smatram i da je pjevačima duhovne glazbe puno teže plasirati sebe. Iza svakog projekta ne stoji samo talent nego treba mukotrpno raditi i boriti se da u ovom poslu možeš opstati i napredovati. S Antoniom je prekrasno surađivati i on je pravi primjer kako izgleda razvojni put profesionalnog glazbenika.“
Antonio je zaključno spomenuo da su mu kolege s estrade povjerile kako godišnje održe 15-ak koncerata i zarade dovoljno, dok ih on održi od 50 do 60. Ipak, na Nedićevo pitanje bi li i dalje održavao toliko koncerata da s njih 15 zaradi dovoljno, rekao je: „Obožavam ovaj posao jer znam da radim na Božju slavu. Imao sam koncerte ispred tisuća ljudi i pred samo nekoliko osoba. No, ako mi nakon koncerta priđe i samo jedna osoba u suzama i kaže da ga je dotaknula moja izvedba, onda sam sretan i radio bih taj posao 24 sata na dan. Novac tu nije presudan, već ispunjenje mog zadatka.“