Nekoliko bilješki uz glazbu Brune Bjelinskog (1909.–1992.)

Početkom veljače prošle godine, za jednoga jedinog vikenda, u samo dva dana, našu glazbenu scenu označio je događaj na stanovit način nesvakidanji, znakovit, iako, zapravo, ne bismo tako trebali govoriti o tome.

Tijekom subote i nedjelje, na tri koncerta, u više koncertnih prostora diljem Zagreba i u Dubrovniku, izvedeno je više djela autora za kojega ćemo brzo postići konsenzus kako je riječ o jednom od najvećih, onih Brune Bjelinskog.

Živi opus

Papandopulo Kvartet u ciklusu Lisinski da camera 8. veljače 2025. predstavio je novu verziju ciklusa Memories, u kojemu je Monika Cerovčec preuzela ulogu soprana, a naša urednica Karolina Rugle kumovala novoj inačici djela, svojevremeno uručivši notni materijal u ruke papandopulovcima, da bi sada njihov član, saksofonist i skladatelj Gordan Tudor, djelo izvorno napisano za sopran i klavir priredio za izvedbu uz pratnju saksofonskog kvarteta.

Još iste večeri, na drugoj strani Zagreba, u Novinarskome domu, Bruno Philipp u društvu Zagrebačkih solista izveo je skladateljev Koncert za klarinet i gudački orkestar. A samo dan kasnije, na zagrebačkom Prisavlju u Studiju Bajsić, Kvartet Sebastian predstavio je Bjelinskijev Treći od tri gudačka kvarteta.

Nešto ranije u Dubrovniku, Lovro Merčep predstavio je svoj album prvijenac (Cantus, 2024.), na kojemu je, zajedno s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, snimio Bjelinskijevu Sinfoniettu za saksofon, gudače i udaraljke. A ne tako davno i Vedran Kocelj je na svojemu solističkom albumu zabilježio Serenadu za trubu, klavir, gudače i udaraljke (Cantus, 2023.).

Nešto kasnije u veljači navedenom nizu pridružio se i nastup Renate Pokupić, Marije Pavlović i Julije Gubajdullina. One su 20. veljače u Centru za kulturu Knap izvele ciklus Pjesme za Bezimenu na stihove Gustava Krkleca, za koji je Alan Bjelinski, skladateljev sin – također skladatelj i dirigent – dopisao dionicu klarineta, a iste večeri priredile su i izvedbu Sonate za klarinet i klavir.

Veljača 2025. definitivno je protekla u znaku glazbe Brune Bjelinskog.

Nedostupnost omiljene glazbe

To da hrvatski glazbenici rado izvode glazbu našega skladateljskog barda, onog kojega je i akademkinja Koraljka Kos nazvala „jednim od najistaknutijih“, smještajući ga uz bok Šuleku, Cipri i Papandopulu, očigledno nas ne bi trebalo posebno čuditi. U tom smislu, o tome doista ne bismo trebali niti posebno razgovarati. To bi se, vrlo vjerojatno, trebalo gotovo samo po sebi podrazumijevati. Pa ipak, iz određenih razloga, u kontekstu hrvatske glazbe osjećamo potrebu takve činjenice isticati. Imamo potrebu na to posebno ukazivati.

A da bi Bjelinskijevu glazbu naši glazbenici izvodili još više, samo da je stanje s notnim materijalima u Hrvatskoj općenito povoljnije, i to je također moguće pretpostaviti.

U radijskoj najavi, u Svijetu glazbe na HR3, Bruno Philipp, međutim, spominje kako se sve do 2007. Bjelinskijev Koncert za klarinet (1966.) izvodio iz kopija rukopisnog primjerka, koje su godinama kolale među profesorima i glazbenicima. A riječ je o vrlo zapaženoj i rado izvođenoj kompoziciji, od školskog kurikuluma nadalje; ujedno o prvome klarinetskom koncertu u Hrvatskoj.

Unatoč svemu, Bjelinski je čvrsta konstanta naše glazbene scene, o čemu svjedoče i recentne izvedbe, ne po nekom sustavnom bavljenju njegovim opusom – jer je pitanje uopće koliko imamo snage i resursa da bismo se bavili sustavno bilo s čim, nego zato što ga glazbenici jednostavno vole izvoditi, a publika ga posljedično, također, voli slušati. Ili ponovno iz pera akademkinje Kos u godini skladateljeva odlaska:

„Bjelinski je na svojemu stvaralačkom putu sačuvao spontanost i iskrenost glazbenoga izričaja, a to su svojstva očito i razlog široke popularnosti njegove glazbe – kako među izvođačima, tako i u krugovima slušalaca“.

Vrijeme Bjelinskog na hrvatskoj glazbenoj sceni, stoga, nikad nije prošlo te interes, očigledno, i dalje postoji. No da bi njegovo vrijeme u odnosu na intrinzičnu kvalitetu toga opusa tek moglo doći te da ćemo advent toga skladatelja na hrvatskoj i međunarodnoj sceni tek dočekati – to je nešto čemu se vrijedi nadati, a čemu recentne izvedbe idu u prilog.

Tekst Borka Špoljarića u cijelosti pročitajte na portalu Glazba.hr