Twist, punk i fliper mašine: 40 godina prvog albuma Đavola
Đavoli su ponudili slatki zabavljački koktel koji ni nakon polusatnog miješanja nije nekontrolirano prskao na sve strane, nego je svojom zaraznom kompaktnošću neumorno pozivao na nove ture
Približavanjem sredine desetljeća u kojem je rock scena bivše države sve svoje potencijale konačno bila razvila u potpunosti, uzbuđenje se splitske mularije koju je u glazbene snove namamila ohrabrujuća uključivost punka i novog vala sve osjetnije počelo pretvarati u nestrpljenje. Nadiranje sve brojnijih bendova iz različitih gradova diljem Jugoslavije, doduše primarno iz republičkih središta, tada još uvijek nažalost isključivo momci iz Splita promatrali su s golemim dozama ljubomore. Osjećali su se zapelima u gradu bez, činilo se, poštenoga tonskog studija, bez iole ozbiljne diskografske kuće, s uvijek primjetnim manjkom specijaliziranih klubova za svirke, te posljedično i bez šire vidljivog benda koji bi logikom spojenih interesa za sobom povukao ostale aspirante.
Posve je moguće da je upravo takva unutarnja atmosfera posijala prve klice iz kojih je kasnije iznikla i do danas prisutna te oduvijek netočna fama Splita kao jednog od rijetkih domaćih urbanih centara bez punokrvnog rock benda. To bi svakako bilo čudnovato za grad toliko velike, bogate i ozbiljne, a bome i neozbiljne muzičke tradicije, ali konkretne su činjenice ipak dokazivale suprotno.
Do prijelaza sedamdesetih godina prošlog stoljeća u osamdesete svoje su zapažene više ili manje rokerske albume već bili objavili Metak, njegov član Jappa ili Stijene. Legendarni je Toma Bebić na festivalske pozornice prošvercao autsajdersku svojeglavost, a i Kineski zid braće Deana i Dina Dvornika nedvojbeno je bio bliži mladenačkom nemiru nego etabliranim pravocrtnim kursovima estrade.
Većina spomenutih izvođača je, međutim, bila barem desetak godina starija od srednjoškolaca i studenata koji su u navedeno doba inspirirani punkom i nuspojavama njegove eksplozije „slušali Johnnyja i svi nešto pokušavali“, kako stoji u ključnom svjedočanstvu neprežaljenog Bogašina Šoić-Mirilovića. Nisu ih ignorirali ni negirali njihovu važnost, nego su u njima prije svega vidjeli odrasle savjetnike, a ne pripadnike svoje ekipe. Kao i svaka prethodna generacija, imali su pravo osjećati da se sve situacije u koje su ulazili kao nadobudni muzičari baš njima događaju prvi put, koliko god uvriježene i ponovljive one zapravo bile. Imali su pravo neodlučnost diskografa doživljavati kao nepravedno odbijanje, a ne kao vjerojatno logičnu i trenutačnu pauzu njihove orijentiranosti. Naposljetku i pravo da kao prekretničku točku osjete ono što u startu možda i jest bilo tek formiranje još jednog benda.
Nešto se pomaklo…
Povijesni izvori katkad mogu biti netočni i neprovjereni, ali citiranoj pjesmi „80e“ Daleke obale možemo bezrezervno vjerovati jer je naprosto super i jer ju je autor temeljio na iskustvima iz prve ruke. Nastajanje vala Bogo locira precizno: „Onda je krenulo, nešto se pomaklo, Belan je okupio Đavole!“ Prilično je izvjesno da publika koncertne premijere Đavola u jedriličarskom klubu Bilo idro u splitskoj uvali Baluni 27. studenog 1984., neovisno o stupnju uživanja, uopće nije razmišljala u tom smjeru. Zato danas, obilježavajući okruglih četrdeset godina od objavljivanja epohalnoga debitantskog albuma benda Ljubav i moda (uz upravo objavljeno luksuzno LP reizdanje), i znajući kakvu je impozantnu karijeru otad naovamo izgradio lider Neno Belan, svakome od tih prisutnih zavidimo bez ostatka.
Priču Gorana Pavlova u cijelosti pročitajte na portalu Glazba.hr
