Prema formiranju slike o opusu

Dvadeset godina nakon smrti Stanka Horvata (Zagreb, 12. ožujka 1930. – Zagreb, 30. listopada 2006.) pruža nam se barem kakva obljetnička prilika da se ponovno razmotri mjesto njegova stvaralaštva u hrvatskoj glazbi, a napose u pogledu unatrag, počevši od sasvim recentne repertoarne recepcije.

Takve su obljetnice također i čest povod na prisjećanje na životni put i profesionalni razvoj umjetnice ili umjetnika, na isticanje važnih djela, te ponovno utvrđivanje njihova značenja za povijesnoumjetničku putanju nacionalnih glazbenih tokova. No kad govorimo o skladatelju čiji se autorski duktus opire jednostavnim stilskim određenjima i nastojanjima da ga se promatra kroz neke dominantne estetske silnice, jednako se važno tad čini zapitati se: kako njegova glazba živi danas, u repertoaru, izvedbama i dostupnosti? Što od njezina značenja ostaje važno u nekom širem shvaćanju domaće glazbene produkcije i koje su to prakse, koje jedan seminalan opus, kakav onaj Stanka Horvata sigurno jest, održavaju živim i prenose na nove generacije izvođačâ i slušateljâ?

Horvatov izbor na tlu već otkrivenih terena

Iako je djelovao u središtu onoga što se uobičajeno naziva novom hrvatskom glazbom druge polovine 20. stoljeća, Stanko Horvat odbacio je princip usvajanja i razvitka jednog skladateljskog pravca te se usmjerio na aktivno samostalno istraživanje mogućnosti glazbenog izraza i potencijalâ zvuka mimo čisto auditivnog.

U tom bi smislu suvremene postupke u kontekstu njegova rada trebalo promatrati onkraj koncepata gotovih rješenjâ ili dominantnih estetikâ koje je valjalo „pripitomiti“ ili im se podrediti te ih više razumjeti kao bliske nastojanju da ih se prilagodi vlastitim idejama o onomu što zvučanje treba biti i, u konačnici, što glazba treba značiti. Pri tom kod Stanka Horvata glazbena prošlost nije paradigma s kojom se prekida i u čijoj se totalnoj oprečnosti gradi vlastiti izraz. Naprotiv, tradicija ostaje mjerilo prema kojem se u njegovu stvaralaštvu odmjerava svaki novi korak, kao tiha os oko koje se kreću i najsmjeliji zahvati.

Sumarno, u Horvatovu opusu uzalud bismo tražili prepoznatljiv koncepcijsko-zvučni potpis koji se, nepromijenjen, prenosi iz djela u djelo ili barem iz faze u fazu. Mijenjaju se sastavi i žanrovi, mijenja se obrada zvuka, mijenja se odnos prema tekstu, a ono što ostaje – nije metoda, nego pitanje: što je za pojedinu skladbu pravo sredstvo? Možda zato i ne bi bilo sasvim krivo utvrditi kako ta glazba ne stari kao stil, jer mu se zapravo nikad nije ni pripadalo.

Ipak, unatoč činjenici da se ovaj opus doista opire usustavljivanju, neuhvatljivost nipošto ne bi trebalo shvatiti sinonimno neprepoznatljivosti; osobni se rukopis, naime, najteže razabire upravo ondje gdje ga tehnika ne odaje izravno. Prepoznatljivost u njegovu slučaju ne treba tražiti nataloženu na površini zvuka, ona se očituje u mjerilima po kojima tehnike bira i odbacuje, prekraja ih, usvaja i prevodi u vlastiti leksik. Dobro to pokazuje njegov put kroz dodekafoniju.

Učio ju je kod Renéa Leibowitza u Parizu i primijenio (reći će, više zbog toga što se to tako tada moralo; Ispitivati…, str. 12) u djelu koje je imalo izrasti iz pariškog iskustva [Kontrasti, za gudački kvartet, 1963.]; no, kako sâm govori u razgovoru s Evom Sedak, po povratku kući shvatio je da on u aleatorici – nema što tražiti. Odbacivanje serijalne organizacije nije kod Stanka Horvata bilo programatsko, već je izraslo iz procjene što njegovoj glazbi služi, što je njemu „kao autoru potrebno i blisko“ (Ibid. str. 13); mjerilo te procjene najbolje odaje njegova misao o skladanju kao „izboru na tlu već otkrivenih terena.“ (Ibid., str. 11)

Priču Martine Bratić o Stanku Horvatu u cijelosti pročitajte na portalu Glazba.hr