Zadnji CD koji smo kupili: 25 godina Gibonnijevog Mirakula
Album Mirakul ovog listopada slavi svoj 25. rođendan
„Mirakul je rađen dvije i pol godine, a to je očito mnogo vremena. Ljudi se mijenjaju, neke izvorne ideje dobiju neočekivane nadogradnje, nešto što ti se nekad čini genijalnim postane glupost, a nešto sasvim ‘nevažno’ pretvori se u liniju vodilju projekta… U svakom slučaju, Mirakul je odraz svega onoga što sam ja, ali i ljudi koji su ga sa mnom radili. On je pravi odraz naših raspoloženja, pa i naših dnevnih bioritmova”, izjavio je početkom listopada 2001. godine Gibonni u intervjuu našem Zlatku Gallu u Slobodnoj Dalmaciji.
Tad 33-godišnji splitski kantautor u tom trenutku iza sebe ima već pet (!) objavljenih albuma, a s posljednjim, Judi, zviri i beštimje iz 1999., odlučno je zakoračio na teren „s velikima“. Nazad se više nije moglo, stoga su, uoči snimanja i objave novog izdanja, Gibo i njegov tim odlučili zaigrati na sve ili ništa.
Hrvatska, pak, na krilima trećesiječanjskih promjena 2000., započinje svoje približavanje Zapadu na svim poljima pa i onom glazbenom: klinci stasali devedesetih sad su u naponu kreativnosti, ušiju otvorenih za utjecaje svojih inozemnih kolega i aktualnih produkcijskih trendova. Veliku ulogu pritom ima tadašnji menadžer Ozren Kanceljak, uz mladu ekipu okupljenu oko Dallas Recordsa, a producent Nikša Bratoš postao je i ostao nezamjenjivi Gibonnijev suputnik sve do današnjih dana: „Volim raditi s Nikšom jer se na kraju u studiju složimo oko toga da se čuje radost ako je radost, da se čuje sjeta ako je sjeta, melankolija, nostalgija, da se čuje to što jest. Kad bi on odustao od mene, ne znam kako bih opet mogao naći takvog. Ne vjerujem da je tajna u miks pultu nego u srcu“, objasnio je Gibonni.
Značajan iskorak novog projekta bio je angažman velikih session imena poput bubnjara Manua Katchea i basista Pina Palladina – prvi kontakt ostvaren je na Stingovom koncertu u Puli kad je Manu u parkiranom automobilu preslušavao demo snimke pjesama i odlučio dati svoj obol novom albumu.
Basist Palladino tad je završavao svoja snimanja s Ericom Claptonom i Eltonom Johnom, a nakon snimanja ga je čekala turneja s ponovno okupljenima Simonom & Garfunkelom. Inozemnoj gostujućoj postavi pridružili su se Talijan Gaetano Curreri, Afrikanac Geoffrey Oryema (preminuo 2018.), zatim već ustaljeni kreativni suradnik Vlatko Stefanovski i američki gospel zbor Ark Of Safety Christian Church. Domaće snage već su dobro poznata imena iz Gibine orbite, od Putokaza i klape Cambi preko niza producenata i snimatelja poput Bratoša, Tomislava Mrduljaša, Muca Softića, Janeza Križaja i Gorana Martinca do glazbenika poput Marka Ramljaka, Damira Šomena, Marka Reljanovića, Svena Buića, Fedora Boića i drugih.
Izbornik glazbene reprezentacije
„Na neki način, u ovom slučaju posao producenta bio je sličan izborničkom poslu nogometne reprezentacije – kad imaš pet centarfora, a samo jedan može nastupiti. U pojedinim pjesmama bilo je tri-četiri vrste i verzija instrumenata koji su svirali jedan te isti solo. Svakoga se moglo mirne duše pustiti u pjesmu, ali mjesta je bilo samo za jednog“, ispričao je tad Bratoš, dok je Gibonni slikovito objasnio: „Nikad ne možeš predvidjeti utjecaj ljudi s kojima stvaraš album. U mojem slučaju, o mene su se očešali neki veliki autoriteti i svi oni nešto daju. Ne samo kao vrhunski muzičari nego i kao sjajni tipovi koji te – a da nisi toga ni svjestan – potaknu da stvari možda na tren pogledaš drukčije. Čuj, to ti je kao da snimaš film uz sjajnog scenarista poput Nikše Bratoša, odličnog producenta kakav je Ozren Kanceljak i s gomilom briljantnih glumaca. Ako sam ja u tom rasporedu trebao biti režiser, morao bih biti prava budala da od tih sjajnih suradnika ne usvojim odlične ideje i ne prepoznam njihove izvorne umjetničke kreacije.“
No, period nastanka pjesama za album obilježen je tegobama i neizvjesnošću: „Prije nego što sam snimio album Mirakul, počeo sam gubiti vid na lijevom oku i nisam znao kako će to završiti jer liječnici nisu mogli postaviti dijagnozu. Mirakul je nastao s idejom da bi ovo mogao biti moj oproštajni album. Iza njega nije bilo ničega, samo tama, pa zvuči mračno. Nije nastao s idejom što će doći poslije njega ni na koji način, jer u to vrijeme nisam znao što će se dogoditi s mojim vidom pa se nisam zamarao očekivanjima“, otkrio je Gibonni. „Među prvima su nastale, otprilike u isto vrijeme, ‘Mirakul’, ‘Oprosti’, ‘Kao časna riječ’, ali su i neke druge pjesme, kao što je ‘Forca’, kuhale u meni godinama i čekale.“
U potpunoj suprotnosti s raskošnom produkcijskom i zvučnom slikom, Mirakul započinje neočekivano sramežljivo: decentne perkusije i prebiranje na akustičnoj gitari otvaraju pjesmu “Oprosti” koja se rastvara tek na refrenu, uz svesrdnu podršku gospel zbora i gitara Vlatka Stefanovskog. No ono zbog čega je pjesma (zajedno s ostalima s albuma) rezonirala sa slušateljima su stihovi u kojima se autor iz eksterijera (“Miss Croatije”, “Ne znam plesat”…) konačno u potpunosti seli u interijer, doslovno i preneseno.
Priču Josipa Radića u cijelosti pročitajte na portalu Glazba.hr
