Stanko Horvat

jedan je od najznačajnijih hrvatskih skladatelja i pedagoga koji je ostavio neizbrisiv trag na hrvatsko glazbeno stvaralaštvo druge polovine 20. stoljeća. Horvatov raznolik skladateljski opus, satkan od niza antologijskih djela, od onih ranih koja se nastavljaju na tradiciju, preko kasnijih, nastalih pod utjecajem suvremenijih glazbenih stremljenja, do onih skladanih njegovim prepoznatljivim izričajem, doživio je brojne izvedbe u domovini i na gotovo svim kontinentima. Studij kompozicije završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kod Stjepana Šuleka, nakon čega se usavršavao na Pariškom konzervatoriju kod Tonyja Aubina i Renéa Leibowitza, a zahvaljujući stipendiji Zaklade DAAD, iskustvo je stjecao u elektroničkom studiju Tehničkog sveučilišta u Berlinu. Godine 1961. počeo je predavati na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje su mu studenti bili neki od danas najznačajnijih hrvatskih skladatelja: Frano Parać, Ivo Josipović, Drago Bubalo, Berislav Šipuš, Srđan Dedić, Mladen Tarbuk, Dalibor Bukvić, Sanda Majurec, Srećko Bradić i Vjekoslav Nježić. Od 1977. do 1981. bio je dekan Muzičke akademije u Zagrebu, a od 1974. do 1979. predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Bio je glavni urednik edicije Sabrana djela Josipa Štolcera Slavenskog i Ars Croatica Hrvatskog društva skladatelja. Kao vrlo aktivan promicatelj zbivanja s područja suvremene glazbe, Horvat je godinama sudjelovao u organizaciji Muzičkog biennala Zagreb, čiji je umjetnički ravnatelj bio između 1985. i 1989. godine. Redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1998., za svoje je skladbe primio niz najviših nagrada i priznanja, među kojima i Nagradu grada Zagreba, Nagradu Boris Papandopulo te godišnje i nagrade za životno djelo Josip Štolcer Slavenski i Vladimir Nazor.

DJELA. Orkestralna: simfonijski orkestar: Sinfonietta (1954.), Simfonija (1956.), Simfonijski stavak (1960.), Hymnus, za orkestar (1969.), Cantilène (1996.), Zvuk i bijes (1996.), Dithyrambos (2004.); — gudački orkestar: Passacaglia i fuga, za gudački orkestar (1952.), Concertino za gudače (1952.), Concerto rustico, za gudače (1957.), Četiri stavka za gudače (1959.), Koral za gudače (1967.), Perpetuum mobile, za gudače (1970.), Notturno, za gudače (1980.). — Koncertantna: Koncert za klavir i orkestar (1967.), Taches, za klavir i komorni orkestar (1967.), Memorial, za glasovir i orkestar (1986.), Quasi una fantasia…, za glasovirski trio i gudače (1992.), Concertino za glasovir i puhače (1996.). — Komorna: gudački kvartet: Koralne varijacije (1953.), Kontrasti (1963.), Rondo (1967.), Quartetto (1988.); razni sastavi: Trialogue, za Martenotove valove (1969.), Appel, za puhački kvintet (1982.), Frammenti, za trubu, trombon, violončelo i kontrabas (1982.), Tri capriccia, za violinu i glasovir (1990.), Duo amical, za dvije violine (1992.), Jeu de cloches, za marimbafon i gudački kvartet (1994.), Drammatico, za kvartet saksofona (1996.), Malinconia, za engleski rog i basklarinet (1996.), Frénésie, za dva kontrabasa (1997.), In modo rustico, za basklarinet i glasovir (1997.), Ljetni diptih, za violončelo, gudače, glasovir, čembalo, čelestu, harfu i udaraljke (2000.), Rocambole, za kvartet saksofona (2000.), Allegro giocoso, za flautu i trubu (2001.), Kafkophonie, za gitaru i gudački kvartet (2001.), Dah i dodir, za glasovir i puhački kvintet (2002.), Scènes, za violinu i violu (2002.), Fablier, za trio gitara (2004.); klavirska: Varijacije (1953.), Varijante za glasovir (1965.), Sonnant (1969.), Träumerei (1970.), Accords (1979.), Ostinati (1982.), Manual (1985.), Toccata (1990.), De diebus furoris (1992.), Discantus (1997.), Paysage sombre (1998.), Dvije studije (1999.), Etida invencija (1999.), Tri preludija za glasovir (2001.), Za Pavicu (2003.), Ben misurato (2004.). — Vokalno–instrumentalna: Krik, ciklus pjesama za mezzosopran i orkestar (F. G. Lorca, 1968.), Jama, kantata za bas, zbor i orkestar (1971.), Kolo bola, za mješoviti zbor (Mak Dizdar, 1977.), Zapis
o vremenu, za bas solo i vrpcu (Mak Dizdar, 1979.), S podignutom rukom, kantata za muški zbor i orkestar (Mak Dizdar, 1985.), Šum krila, šum vode, kantata za sopran i orkestar (Vesna Parun, 1992.), Tišina i uzdasi, za sopran, vibrafon i udaraljke (Dunja Robić, 1993.), Crne pjesme, za bariton i 13 gudača (Dunja Robić, 1997.), Tin, simfonija za mezzosopran i bas solo, mješoviti zbor i simfonijski puhački orkestar (Tin Ujević, 1999.); Silazak na vrh, za glas i komorni ansambl (Luko Paljetak, instr. B. Šipuš), 2006. — Zborska: Slovo o slovu, za mješoviti zbor (Mak Dizdar, 1980.), Zapis o očima, za mješoviti zbor (Mak Dizdar, 1980.), Deux poèmes de Guillaume Apollinaire, za dvanaest pjevača (1990.). — Scenska: Kurir i šuma, muzička priča (1962.), Tri legende, televizijska opera prema Augustu Šenoi (Kugina kuća, Postolar i vrag, Kameni svatovi, 1972.), Preobražaj, opera u jednom činu (D. Robić prema F. Kafki, 1995.).