26.02.2014

Sara Glojnarić: Jazz je oduvijek bio tihi soundtrack mojeg odrastanja

sara_glojnaric_600

Sara je nadarena mlada kompozitorica, ali i virtuozna glazbenica koja s lakoćom i sigurnošću izvodi svoja djela. Njen rad prepoznalo je i Hrvatsko društvo skladatelja koje joj je ove godine dodijelilo stipendiju iz Fonda Rudolf i Margita Matz.

Sara je ostvarila zapažen uspjeh izvan zemlje o čemu se više može pročitati u intervjuu. Njene skladbe moderni su amalgam različitih utjecaja, od tradicije, jazza i suvremenih stilova, predstavljene u ruhu mladenačkog poleta i originalnog izričaja.

Prošla je godina bila dosta zanimljiva za tebe. Predstavila si neke nove kompozicije te osvojila 4. mjesto na međunarodnom natjecanju skladatelja mlađih od 30 godina – Rostrum 2013. u Pragu. Kakva je situacija na domaćem terenu za djelovanje i predstavljanje mladih skladatelja?
Tako je, prošla godina je bila uzbudljiva. Sudjelovala sam na Rostrumu u Pragu, jednom od najpoznatijih natjecanja tog tipa za mlade i već etablirane skladatelje u cijelom svijetu. Natjecanje je podijeljeno u dvije kategorije: tzv. generalna kategorija, u kojoj sudjeluju svi skladatelji bez obzira na dob i kategorija mladih skladatelja do 30 godina. Zbog proceduralne pogreške moja se skladba ocjenjivala u dvije kategorije tako da je i ukupan broj glasova koji sam dobila, a on je bio apsolutan na kraju podijeljen. Naime, pravila Rostruma nalažu da se glasovi iz jedne kategorije ne mogu pribrajati s drugom kategorijom pa sam tako dobila – da se poslužim aktualnim olimpijskim rječnikom – ‘drvenu medalju’. Budući da se u 60 godina postojanja Rostruma takvo što nije dogodilo, priča je odjeknula i unatoč tome što nisam ušla u prva tri preporučena mjesta, moja skladba 4 Krokija za zbor flauti je emitirana na RTV Slo i na ÖRF-u (Austrija), a kasnije izvodila u Argentini i uskoro u Španjolskoj, u izvedbi sjajnog Zagrebačkog ansambla flauta, čiju smo snimku poslali na natjecanje.

Što se tiče situacije za mlade na domaćem terenu – mladi skladatelji u Hrvatskoj doista imaju puno prilika predstaviti svoja djela; mala smo sredina, nema puno studenata kompozicije (a ni kompozitora općenito) pa svatko dobije prostora da mu/joj se skladba/e izvode na domaćoj sceni sa vrlo dobrim solistima i ansamblima. Smatram da je to vrlo pozitivno, jer je izvođenje djela koje smo napisali izuzetno bitno za nas koji smo tek u procesu razvijanja glazbenog svijeta i stila. ‘Ozvučenje’ notnog papira spada u najbitniji aspekt obrazovanja mladih skladatelja.

Što za tebe znači stipendija Hrvatskog društva skladatelja i kako misliš da ti može pomoći u tvojem budućem radu?
Stipendija Fonda Rudolfa i Margite Matz će mi uvelike pomoći. Sretna sam da sam, uz Antonija Babića, ovogodišnja dobitnica novčane potpore. Studij u inozemstvu nije lak sam po sebi, a financijska sigurnost ga ipak čini ugodnijim i možete se doista fokusirati na studij i izgradnju vlastite umjetničke ličnosti.

Studiraš kompoziciju u klasi našeg poznatog skladatelja, dirigenta i profesora Davorina Kempfa, a u srednjoj muzičkoj učila si kod Krešimira Seletkovića.  Koliko ti je edukacija kod poznatih skladatelja pomogla na tvojem putu, u smislu poticanja i razvoja kreativnosti?
S Krešimirom Seletkovićem sam radila u srednjoj školi, u vrijeme najvećih previranja i donošenja bitnih odluka koje određuju idućih nekoliko godina, ako ne i cijeli život. Rad s njime je za mene bio strahovito koristan, pomogao mi je ‘probiti zid’ između onoga što čujem, onoga što mogu odsvirati i onoga što mogu zapisati. Mogla bih reći da se rad sa prof. Seletkovićem odnosio na otvaranje i otkrivanje kompozitorske mene. Također, moram spomenuti da je njegova upornost ka usmjeravanju na studij kompozicije jedna od najupečatljivijih stvari koje su mi se događale u srednjoj školi – vrlo vjerojatno bih, da nije bilo njega, studirala nešto posve drugo, kao npr. povijest umjetnosti i francuski na Filozofskom fakultetu. (fulala bih ceo futbal…)

Prof. Kempf je bio prirodni izbor za mene, budući da je i Krešimir Seletković bio njegov student. U njegovu sam klasu došla sa vrlo dobrim temeljima pa smo se fokusirali na tehničke aspekte našeg zanata – kako instrumentirati, voditi misli, raditi s glazbenim materijalom, paziti na vrijeme i proporcije itd. Međutim, ono što smatram najdragocjenijim dijelom rada s profesorom Kempfom je upravo ono što se odvijalo između govorenja o tehničkom aspektu komponiranja. Na svakom smo satu razgovarali o kapitalnim djelima 20. stoljeća, ne samo glazbenim, već literarnim, filmskim, likovnim… Širina njegovog znanja i shvaćanja je golema i doista mogu reći da sam svake srijede imala enciklopedijsko predavanje o umjetnosti na vrlo ležeran način. Njegove su misli za mene bile iznimno poticajne i provokativne, u najboljem smislu te riječi; profesor koji nije u stanju intelektualno i umjetnički ‘provocirati’ svoje studente ne može imati veliki utjecaj na njihov razvoj, pogotovo jer se radi o skladanju, dakle o strahovito intimnom procesu u kojem treba postojati uzajamno poštovanje i povjerenje da bi taj razvojni proces uspio.

Možeš li nam malo opisati svoj proces skladanja i koliko se on razlikuje od, recimo skladanja popularne glazbe, ukoliko je moguće povući neku usporedbu?
Proces skladanja je od skladbe do skladbe potpuno drugačiji. Koji put se dogodi da materijal moram mukotrpno tražiti, a koji put se dogodi da ga naprosto čujem jasno kao da svira na radiju. Primjećujem veliku razliku u poimanju samog glazbenog materijala, sada kada sam na studiju u Stuttgartu. U skladateljskom sam smislu bila tradicionalno ‘odgojena’ pa mi je dolazak u Njemačku otvorio oči (i uši) prema sasvim novim pravcima u glazbi i promišljanju o tome što ona doista jest, koju ulogu ima danas i što me privlači u konceptualnom smislu. Aktualna popularna glazba i aktualna suvremena glazba (kakvu recimo sklada Johannes Kreidlerl’enfant terrible europske skladateljske scene) funkcioniraju kao dva paralelna svijeta koja nemaju gotovo ništa zajedničko.

Mladi skladatelji ne žele institucionalizirati svoju glazbu, žele je približiti široj publici, ali i dalje zadržati umjetnički i konceptualni integritet, što često nije slučaj kod popularne glazbe. Sasvim snažan primjer nam je dao i gore spomenuti Kreidler, koji je prije nekoliko godina dobio narudžbu od jednog berlinskog ansambla. Naime, kontaktirao je jednog kineskog kompozitora, koji se bavio isključivo pisanjem glazbe za rođendane, vjenčanja, sprovode te je od njega kupio skladbu za 150 dolara. Partituru je potom poslao indijskom informatičaru, koji ju je dodatno ‘kompjuterizirao’ i onda ju je Kreidler predstavio kao svoju skladbu. Publika je bila u šoku i na pitanje “Kako vas nije sram tuđi rad predstaviti kao svoj?” dao je sljedeći odgovor: “To je moje djelo, jer sam ga legalno kupio.” Po mnogočemu smatram taj projekt umjetnički i konceptualno snažnim i potpuno nemjerljivim s instant kulturom popularne glazbe, čija protagonistica Kesha (ili bilo tko drugi) to neprestano dokazuje tekstovima na razini ispodprosječnog dadaista: Tik tok on the clock / But the party don’t stop / no oh oh oh oh oh oh oh oh.. Sama produkcija obje vrste glazbe je (samo) u ovom slučaju jednako banalna. Ukratko, suvremena glazba koristi pop glazbu kao platformu za kritiziranje socio-političkih tema.

Vezano na prethodno pitanje, vidiš li se možda u budućnosti u ulozi autorice popularnih skladbi? Kakvu popularnu glazbu voliš?
Pratim indie rock/pop scenu u Europi, koja je doista bogata i ima sjajnih mladih bendova za koje ćemo sigurno još čuti. S Antonijem Babićem, kompozitorom i mojim velikim prijateljem, sam oduvijek htjela oformiti nekakav synth pop duo (…koliko god to čudno zvučalo). Ne smijemo biti zatvoreni ni prema čemu. Ja sam rođena 1991. i mislim da je sasvim normalno da popularna glazba kod mene često više rezonira nego suvremena ozbiljna glazba, jer sam s njom odrasla. Nemam osjećaj obaveze ni prema kojoj vrsti glazbe, što je prilično oslobađajuće. Slušam i pišem ono što mi se sviđa, bez obzira na žanr.

Radila si djela za klavir, saksofon, flautu, perkusije…  Klavir je tvoj matični instrument, no postoji li još neki koji te posebno inspirira i za koji bi možda u budućnosti voljela napisati komad?
Čekaju me mnoge narudžbe, tako da one diktiraju instrumentarij u mojim skladbama. Pisat ću djelo za dva glasa i klavir, za puhački trio (narudžba Zagrebačkog puhačkog trija za koncert naDubrovačkim ljetnim igrama), za komorni orkestar, nekoliko skladbi za različite kategorije na Međunarodnom flautističkom natjecanju Flauta Aurea… Vremena je malo, a posla je puno.

Dolaziš iz glazbene obitelji. Tvoj djed Silvije bio je bubnjar u plesnom orkestru RTZ-a i Zg jazz quartetu, a otac Dražen svira gitaru u jazz grupama. Kakav je tvoj odnos prema jazzu i nalaziš li u njemu inspiraciju? Jesi li ikad razmišljala da nastupiš zajedno s ocem i djedom, s obzirom da bi 3 generacije glazbenika u jednoj grupi publici sigurno bilo zanimljivo vidjeti?
Vjerujem da bi bilo zgodno vidjeti tri generacije Glojnarića na sceni. Nisam sigurna hoćemo li to doživjeti, ali je ideja simpatična.

Jazz je oduvijek bio tihi soundtrack mojeg odrastanja; zbog oca i djeda sam uvijek bila okružena njime. Jazz i suvremena ozbiljna glazba, za razliku od pop glazbe, imaju mnogo toga zajedničkog. Jazz glazbenici su često akademski školovani muzičari, sa velikim znanjem o glazbenoj teoriji, improvizaciji itd.. Moram priznati da prema Oscaru PetersonuPatu MetheneyuMilesu DavisuCharlieju Parkeru i drugima osjećam jednako profesionalno divljenje kao i prema Claudiju AbbaduCeciliji BartoliMarthi Argherich i ostalim sjajnim glazbenicima.

Kako tvoji prijatelji koji nemaju glazbeno zaleđe gledaju na tvoju profesiju? Uspijevaš li ih privući da ipak malo više obrate pažnju na ono što radiš i modernu kompoziciju općenito?
Imam sreću da su mi (više-manje) svi prijatelji glazbenici pa su uvijek radoznali i puni podrške oko novih projekata na kojima radim. Nažalost, često se događa da nakon pitanja “Što studiraš?” slijedi zbunjena grimasa i potpuno nerazumijevanje moje profesije. Obično slijedi i reakcija:”Aha.. A što zapravo radiš u životu?”

U kojem smjeru bi se, po tvojem mišljenju moderna ozbiljna glazba trebala razvijati? Kako vidiš budućnost ove vrste glazbe?
Teško je to reći. Sa stanovišta zvuka i kompozicijskih tehnika je gotovo sve izmišljeno (i izlizano) pa za svakog skladatelja na svijetu najveći problem predstavlja kako (p)ostati svjež i interesantan. Neki kreću u više konceptualnom smjeru, neki poniru u tradiciju, neki se bave sintezom jednog i drugog… Sve je dopušteno, nema pravila, jedini imperativ je ostati dosljedan sebi i svom umjetničkom kredu, ali biti i otvoren za nove stvari i nove misli.

Planovi za ovu godinu? Gdje te se može uskoro čuti i vidjeti?
Trenutno se bavim izradom projekta koji će biti predstavljen na werk_statt_festivalu u Stuttgartu. To je festival suvremene glazbe u trajanju od dva dana, na kojem će biti izvođene najrecentnije skladbe mladih i etabliranih skladatelja. Projekt će se baviti problemima u komunikaciji. Smiješno je i tužno da se u današnje vrijeme, kada komunikacija nikad nije bila lakša, ona svede na minimum, a ono što se  kaže je vrlo neosobno i hladno. To će biti scensko djelo za dva pjevača i klavir gdje ćemo mi kao publika moći paralelno vidjeti dijalog koji bi se mogao odviti između osoba koje su zainteresirane jedna za drugu, i hladni i nezainteresirani dijalog koji se zapravo odvija. To je projekt kojem se strašno radujem i vjerujem da bi mogao rezonirati kod mnogih ljudi, jer cijela generacija dijeli isti strah od emotivne eksponiranosti, povrijeđenosti i na koncu odbačenosti. Šteta… Jedino što nam je također zajedničko je želja za prihvaćanjem i ljubavi, a bojimo se za time posegnuti.

Izvor: Zamp.hr

Kontakt

Tel: +385 1 4872 370
Fax: +385 1 4872 372
Berislavićeva 9, Zagreb
e-mail: info@hds.hr

Povratak na vrh