02.06.2015

Intervju: Frano Parać

parać-za-web

Ususret promociji dvostrukog autorskog CD-a u izdanju Cantusa d.o.o. i u povodu dodjele „Porina“ za životno djelo, razgovarali smo sa skladateljem i profesorom, te dugogodišnjim članom HDS-a, akademikom Franom Paraćem.


Ovogodišnji ste dobitnik nagrade Porin za životno djelo. O tome razgovaramo na dan predstavljanja vašeg dvostrukog autorskog CD izdanja u palači HAZU, pa je povod našem razgovoru dvostruk. Kakav značaj ova nagrada ima za vas?
Nagradu Porin promatram u okviru značaja koju ta nagrada predstavlja. Naravno da se pitam je li ova nagrada stigla prerano, prekasno, u pravo vrijeme. No, to nije toliko bitno. Bitno je da Porin ostane na životu. Primajući ovu nagradu imao sam to na umu. U oskudici prisutnosti ozbiljne glazbe u javnosti i medijima, svaki oblik propagiranja je dobro došao. Možda je za diskusiju prezentacija nagrade: treba li ona biti dijelom dodjele Porin Classic ili ne.

Koje mjesto klasična glazba danas zauzima u profesionalnim glazbeničkim krugovima, pa i u Društvu skladatelja, u kakvome se položaju nalaze skladatelji klasične glazbe ili možda – u kakav se položaj sami stavljaju?
Hrvatsko društvo skladatelja uvijek se trudilo poboljšati položaj skladatelja, bez obzira radi li se o ozbiljnoj, zabavnoj ili jazz glazbi. Naravno, Društvo se moralo transformirati i organizirati u skladu s vremenom. Došlo je i do promjene generacija. Napori koje čini HDS u bilo kojemu pravcu imaju vrlo dobre rezultate. Ima ‘šupljikavosti’ na svim stranama jer je i današnje društvo takvo. Mogućnosti koje se daju ozbiljnoj glazbi putem medija, na području zaštite itd. ovise i o događanjima u svjetskim razmjerima. Puno je problema, ali i prostora da se stvari poboljšaju.

Kako se suvremena hrvatska glazba uklapa u sve to, koji su njezini putovi i kako se to zrcali na glazbenoj sceni, primjerice na netom završenom Muzičkom biennalu Zagreb?
Glazba se mijenja. Glazba avangarde iz vremena najsvjetlijih trenutaka Biennala danas je drugačija nego onda. Mnoge se stvari preispituju, mnoge su vrijednosti dovedene u pitanje. Međutim, ono što je važno jest da shvatimo sve vrijednosti „bivše“ glazbe, mislim tu na avangardni period 60ih i 70ih jer to su vrijednosti koje su prisutne i koje će sigurno ostati. No, zadnjih 20 godina stvari se mijenjaju, na svjetskoj pozornici i kod nas. Uvijek je bilo loših djela i dobrih djela. Čovjekov glazbeni talent je neuništiv. Razvoj glazbe i glazbenog jezika ići će naprijed jer su u pitanju mladi ljudi koji će uvijek istraživati i tražiti nove putove koji će njih zadovoljiti kao skladatelje i umjetnike.

Više od 30 godina predajete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kako gledate na to iskustvo iz vaše današnje perspektive? Kako i u kojem smjeru se razvijaju nove skladateljske generacije, osobito „vlastitosti“ mladih studenata skladanja? Na kraju – kako se uopće predaje skladanje?
Kao profesor kompozicije, mogu reći da se i nastava kompozicije mijenja u skladu s promjenama o kojima sam ranije govorio. Potpuno je drugačija bila nastava kompozicije kod profesora Šuleka koji je bio čvrst i tradicionalist, a vidimo da je i ta čvrstina donijela velika imena u potpuno drugom stilskom okružju avangarde. Prema tome, ozbiljnost studija nije toliko vezana uz stilske promjene koliko uz podršku studentima za ostvarenje njihova talenta, a najvažnije je da steknu znanja i vještine da se mogu kasnije samostalno služiti time što su naučili. U moje vrijeme profesor kompozicije je bio Stanko Horvat. Sada je na Akademiji nekoliko profesora kompozicije, što je u redu. Na neki način, pravo izbora studenta prema profesoru s vlastitim afinitetima stavlja se u prvi plan i to se pokazalo dobrim. Broj studenata se povećao. Meni je osobno kao profesoru važno da u procesu skladanja postoji osobna emocija kod kandidata i da on ostvari taj umjetnički nerv. Koji je put tome? To je stvar svakog studenta i talenta koji on ima ili nema. Kopiranje tradicionalnih skladatelja nije moguće ako je čovjek stvarno talentiran.

Jesu li sadašnji studenti kompozicije u boljem ili lošijem položaju nego ste vi bili za vrijeme studija?
Ja mislim da je u moje vrijeme bilo bolje. Možda zato što je bilo manje studenata kompozicije, pa je bilo više prilika. Sve su moje kompozicije za vrijeme studija bile izvedene. Nije stvar izvedbe pod svaku cijenu, nego kvalitete te izvedbe. Uvijek je dobro da studentske izvedbe sviraju profesionalci. To nije uvijek moguće. No, tako bi taj student stvorio pravu percepciju onoga što je napisao. U ono je vrijeme Akademija surađivala s HRT-om i orkestar koji je u ono vrijeme više snimao nova djela, snimao je i izvodio i studentska djela. Danas je ‘miris tržišta’ krenuo u sve i to više nije toliko interesantno. Ipak, nedavno je potpisan novi ugovor HRT-a i Muzičke akademije, pa se nadam da će biti bolje.

Kakva su vaša dosadašnja iskustva u tom specifičnom odnosu skladatelj-interpret? Kakva je trenutno naša izvedbena scena?
Ja sam specifičan skladatelj. Nisam puno pisao. U tehničkom smislu relativno jednostavno pišem. Moj odnos prema skladanju je takav da svojom partiturom ne želim otežavati interpretu više nego li ta glazba sama zahtjeva. Ja nisam kompozitor koji će napisati vratolomije izvođaču koje nemaju razloga i smisla u okviru same skladbe. Taj odnos prema samom pisanju je kod izvođača prepoznat i često dobivam reakcije, a to vidim i po tome što skladbe ostaju na repertoaru raznih ansambala. Morate i poznavati glazbenika. To su često moji kolege koji se bore sa svojom karijerom i svojim umjetničkim traženjima, tako da je suradnja s izvođačem jako važna.

Nedavno ste ušli u novu suradnju s Glazbom HRT-a, pa je i nova sezona ciklusa Sfumato otvorena praizvedbom vašeg djela. Što znači biti rezidencijalnim skladateljem u našemu kontekstu i kako će ovaj dogovorni odnos doprinijeti vama, našem skladateljskom pismu i samome ansamblu?
„Rezidencijalni“, to je ideja koja medijski dobro zvuči. U svakome slučaju je to dobra ideja s kojom je prva krenula Zagrebačka filharmonija, a sad i HRT. Ono što je u mome slučaju važno je to da imam zadani rok i moram napisati skladbe. To je kod svakog kompozitora strašno važno. Osim kompozicije koju ste spomenuli, upravo sam u završetku pisanja Koncerta za violončelo i orkestar koji će Simfonijski orkestar HRT-a uz svog šefa dirigenta Enrica Dinda izvesti 11. lipnja, a solistica je Monika Leskovar. Da nije inicijativa došla od Hrvatske radiotelevizije, tko zna kada bih ja to napisao. Oni će to također i snimiti, što je izrazito važno, ne samo skladateljima jer HRT Arhiva čuva jedno pravo bogatstvo kada je u pitanju hrvatsko stvaralaštvo.

Frano_Parac_Enrico_Dindo_Ivana_Kocelj_Tonci_Bilic
Frano Parać, Enrico Dindo, Ivana Kocelj i Tonči Bilić

Nasuprot očekivanjima obično usmjerenima premaskladateljima, koja su skladateljska očekivanja prema produkciji, arhivskom i muzikološkom radu, kritici.. ?
Nedostaje sveukupno neke iskrenosti. Svaki čimbenik u tom lancu mora sebe zapitati je li do kraja iskren u onome što radi. Radi li se o izvođaču, muzikologu ili skladatelju, on mora biti visoko profesionalan, a zatim i iskren prema svome poslu. Kako će djelo skladatelja biti ocijenjeno, to je stvar muzikologa, kritičara te publike i ja sam na to spreman. Kada vam se kompozicija praizvede u dvorani Lisinski, vi ste pred ušima javnosti od 1000 ljudi i to je brisani prostor u kojemu vi ili jeste ili niste. Tako bi trebalo biti i sa pisanom rječju i sa svime.

Već ste četiri godine Tajnik Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U kakvome ste stanju zatekli Razred, kakva se previranja ondje odvijaju te koji su planovi u smislu aktivnosti, ali i promišljanja glazbe u hrvatskoj kulturi?
Imao sam sreću postati tajnikom Razreda istodobno s promjenom uprave HAZU-a. Ta činjenica doprinijela je potpuno novim odnosima između Razreda i Uprave HAZU-a. Mnoge stvari koje sam uspio promijeniti jesu moje ideje i ideje Razreda, no one ne bi zaživjele da nije bilo podrške Predsjednika HAZU-a i cijele uprave. Primjerice, sada je klavir spušten u atrij HAZU-a i time je omogućena koncertna aktivnost koja ranije nije bila zamisliva. Ne samo to, nego i sam odnos prema skladateljima i muzikolozima se promijenio i ostvaruje se niz projekata koji dolazi od strane Razreda. Možda bi trebalo biti više okruglih stolova da bi se potaknulo ideje, no mislim da je dimenzija koju je Razred dosad ostvario (Božićni koncert koji je postao tradicijom itd.) zavidan, što je u skladu s otvaranjem HAZU-a prema javnosti.

hazu promocija kustić

‘Pomlađuje’ li se HAZU? Kakav je odnos Akademije i potencijalnih akademika?
HAZU je jedna vrlo tradicionalna ustanova i tu ne treba očekivati bitne pomake. Tu su akademici koji su u visokoj dobi i iza sebe imaju ogromne opuse i znanstvene radove i autoriteti su u područjima kojima se bave. Oni neće biti motorom novih aktivnosti, premda mislim da je aktivnost koja se odvija ondje nevjerojatna. Unatoč relativno visokoj dobi redovnih članova Akademije, aktivnosti su brojne i hvalevrijedne. Nastavi li Akademija u tome pravcu, to će biti vrlo dobro i za znanost i za umjetnost.

Koji su vaši daljnji planovi?
Prvo trebam ‘preživjeti’ izvedbu Koncerta za violončelo i orkestar. Tijekom ljeta imam želju napisati naručenu skladbu za mladog baritona Leona Košavića, pobjednika 11. međunarodnog natjecanja mladih glazbenih umjetnika “Ferdo Livadić”, a nakon toga pišem Koncert za gitaru i orkestar.

Parac Simfonija pozivnica za web

Razgovarala: Karolina Rugle

Kontakt

Tel: +385 1 4872 370
Fax: +385 1 4872 372
Berislavićeva 9, Zagreb
e-mail: info@hds.hr

Povratak na vrh