Rođen u Kranju (Slovenija) 10. lipnja 1929., školovao se u Zadru, Zagrebu i Ljubljani te je 1970. postigao doktorat muzikoloških
znanosti. Više od trideset godina (1964.-1999.) djelovao je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Usporedno
je predavao etnomuzikološke predmete na Muzičkoj akademiji i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1980. bio je
član suradnik, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u kojoj je od 1997. do 2003. bio tajnikom
Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju.
Svojim je istraživanjima Bezić skupio opsežnu i vrijednu glazbenofolklornu građu, a u brojnim znanstvenim radovima obradio
čitav niz etnomuzikoloških tema. Među njima se izdvajaju kapitalne monografije folklorne glazbe Sinjske krajine, otoka Zlarina,
Hvara, Brača i Šolte, Hrvatskog zagorja, Požeške kotline te Hrvata u austrijskome Gradišću, kao i radovi o tradicijskom pučkom
crkvenom pjevanju, posebno glagoljaškom pjevanju u sjevernoj Dalmaciji. Priredio je i uredio značajne etnomuzikološke zbornike
i zbirke građe. Djelovao je u domaćim i međunarodnim strukovnim udruženjima, uredništvima znanstvenih časopisa, surađivao
s uglednim smotrama i festivalima tradicijske glazbe.
Mnogostrukom djelatnošću akademik Jerko Bezić markantno je obilježio hrvatsku etnomuzikologiju: unio je značajne inovacije
u metodologiju istraživanja, odgojio nove stručnjake te pridonio očuvanju i populariziranju hrvatske folklornoglazbene baštine.
Uvijek spreman za razgovor, savjet i stručnu pomoć, i izvan je užih znanstvenih krugova stekao mnoge poštovatelje. Hrvatsko
muzikološko društvo dodijelilo mu je 2008. "Nagradu Dragan Plamenac" za životno djelo.