
Stanko Horvat „Silazak na vrh“ na izabrane
pjesme iz istoimenog sonetnog vijenca Luke Paljetka
Nije prvi puta, i ima bezbroj primjera u povijesti
glazbe, da učenik završava djelo svoga učitelja. Ponekad to čine i drugi skladatelji koji su u neizravnoj vezi, iz skica koje
su ih privukle nekim drugim putem zajedničkih glazbenih afiniteta. Drugo je pitanje da li će ta „zaokruživanja“ posljednjih,
uslijed više sile, nedovršenih djela biti uspjela i zaživjeti u kasnijim izvedbama Kao što je i činjenica da neka ne bi nikada
bila izvedena da se netko samoprijegorno nije prihvatio izazovna posla njihova dovršavanja. Zacijelo je svježi primjer jedan
od onih koje se može, a i treba respektirati.
Uza sva druga važna djela (Giampaolo Coral, John Cage, Srđan Dedić,
Arnold Schönberg) i primjerene izvedbe na koncertu Cantus Ansambla 12. studenog iz druge sezone njihova ciklusa u malom Lisinskom,
zacijelo je središnji interes pripao praizvedbi ciklusa pjesama „Silazak na vrh“ Stanka Horvata na stihove Luke Paljetka.
Riječ je o posljednjem djelu prije godinu dana preminula skladatelja čiji je opus svojom vlastitošću snažno obilježio hrvatsku
glazbu dvadesetog stoljeća kao i nove generacije skladatelja iz njegove pedagoške radionice na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji
opskrbivši ih vještinom i poticajem za pronalazak puteva u pronalaženju vlastita izraza.
Stanko Horvat je svoj
posljednji ciklus pjesama za sopran i komorni ansambl ostavio dovršen u inačici za klavir i do prerane smrti uspio dovršiti
instrumentaciju tri prve, od njih ukupno osam. Maksimalno suspregnuvši vlastite afinitete, njegov negdašnji đak Berislav Šipuš
se na temelju oznaka, uputa i, razumije se, poznavanja Horvatova osebujna rukopisa, primio posla instrumentacije ostalih
pjesama s hvalevrijednim ishodom u kojem se „rez“ ne osjeti. To je maksimalno koncentrirano iskazao Cantus Ansambl s iznimnim
doprinosom ekspresivnosti interpretacije vokalne solistice Martine Gojčete Silić.
Horvat je uvijek iskazivao osobito
zanimanje za literaturu navede li se samo njegova opera „Praobražaj“ prema Kafikinoj prozi, ili pak ciklusa „Šum krila, šum
vode“ na stihove Vesne Parun. Već sam izbor iz intimističkog sonetnog vijenca „Silazak na vrh“ Luke Paljetka - Tu tih, Moj
prah, Sve veći, Jest, u noći, Dugo nježno, Prsti na koži, Znadem da su, Sviramo – možda znakovito upućuje na Horvatovu svijest
o tome da je to posljednje što piše. Nema u tom ciklusu prepoznatljive intenzivne Horvatove velike geste nalik fresco slikarstvu.
Korak po korak, „silazeći na vrh“, s dubokim razumijevanjem teksta skladatelj iz soneta u sonet prati Paljetkovo umnožavanje
slogova u stihu gustoćom skladateljskog sloga. Skladni niz intimnih zapisa iznimna suživota stiha i glazbe čini čvrstu i razložnu
dramaturšku cjelinu. Nesumnjivo njezina introverna intenzivnost izravno dopire do slušatelja.