ZAGREBFEST, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, 21. studenoga 2007.



Festivalski Grand prix Đeli Jusiću, a Draženu Žanku priznanje Stručnog žirija



Piše: Maja Sabolić



Te su večeri publiku solidno ispunjene Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog uglavnom činile dame, posebno one u najboljim godinama. Istodobno je, naime, hrvatski nogomet doživljavao svoje blistave trenutke na londonskome Wembleyu, a njih bi teško propustio svaki imalo športski nastrojeni Hrvat, pa je u toj konstelaciji početnu prednost imao muški dio predviđenog programa za koji je selektor i umjetnički direktor Hrvoje Hegedušić odabrao četrnaest radova. Zagrebfest je jedini festival koji bira i nagrađuje autore pjesama, iako i solisti svojom zvjezdanom aurom nerijetko doprinose konačnome plasmanu. Zato je tim veći uspjeh manifestacije uvede li na velika vrata u svijet estrade novo, obećavajuće ime, a upravo se to dogodilo u Palači glazbe. Glasovima publike u dvorani premoćno je pobijedio Đelo Jusić, veteran festivalskih manifestacija, možda i s najviše pobjeda na zagrebačkim susretima. Skladbu Moja prva zagrebačka ljubav napisao je u svojemu prepoznatljivom, razigranom i raspjevanom stilu, a solistički dio povjerio je mladome sugrađaninu, članu dubrovačkog kazališta, Stijepi Gleđu, koji nastupa pod umjetničkim imenom MarcoS. Stručni žiri Hrvatskoga društva skladatelja ocijenio je najboljom baladu kantautora Dražena Žanka Pusti otok, pisanu širokim, mediteranskim rukopisom koje se ne bi postidio ni ugledni Sanremo, a Ines Prajo nagrađena je za stihove vlastite skladbe Jednostavno. Nažalost, posjetitelji u dvorani nisu mogli procijeniti domete stihova, kao ni većinu drugih tekstova jer je razglas bio prejak i nerijetko prekrivao solista, a trud gudača Festivalskog orkestra, pod ravnanjem Josipa Cvitanovića, činio nečujnim.

U ponuđenome šarenom, ali solidnom natjecateljskom programu čuli smo i dva dijalektalna rada: Goran Karan je sebi i suradnicima iz gradišćanskog Pinkovca namijenio Daleko je more, a Kraljevi ulice upustili su se u koštac s Domjanićevim stihovima Kaj. I dok će Karanove note sigurno doći do široke publike, swingerski pokušaj Miroslava Matanovića da iznova uglazbi stihove svete svakom kajkavcu zazvučao je pomalo svetogrdno.

Kako bi obogatio program večeri, Hegedušić je pozvao i „sedam veličanstvenih“, sedmero velikana koji su - uz duhovitu i kompetentnu voditeljicu Barbaru Kolar – najavljivali svoju glazbenu „kumčad“ i potom otpjevali jednu od svojih uspješnica, najčešće premijerno izvedenih upravo pod okriljem nekog ranijeg Zagrebafesta. Toplo pozdravljeni veterani hrvatske pjesme, od Darka Domijana, Ibrice Jusića, Vladimira Kočiša i Massima do Zdenke Kovačiček, Maje Blagdan i Gabi Novak, još su jednom pokazali da suvereno vladaju svojom vještinom.

Razina glazbene ponude festivala bitno je kvalitetnija od prošlogodišnje, interpretacije su izrađene, dobili smo mladog, obećavajućeg pobjednika, CD je također na vrijeme objavljen, pa – u vremenima kad se uspješnost mjeri brojem napisa u tiskovinama i TV reportaža - festivalu možemo samo poželjeti više medijske promidžbe.



Priznanje HDS-a Peri Gotovcu

Hrvatsko društvo skladatelja dodjeljuje priznanje Peri Gotovcu povodom osamdesetog rođendana ( 12. veljače 1927.) za doprinos u promicanju hrvatskoga glazbenog stvaralaštva i zasluge u razvoju i radu Društva.

Plaketa HDS-a (umjetnički rad Ljerke Njerš) s tim tekstom uručena je maestru u posebnom dijelu programa ovogodišnjega Zagrebfesta, bilježeći sa zahvalom brojne etape raznolikoga i bogatog života koji je od njegove pete godine aktivno obilježen javnim glazbenim radom. Laureat Gotovac povjerio nam je da mu je bilo uzbudljivo kao debitantu, ali nije ništa manje uzbudljivo ni kad si veteran i stari, iskusni „zeko“.

(Preuzeto iz novina Cantus br. 147/148, prosinac 2007.)