HDS - Hrvatsko društvo skladatelja

Školovanje: studij glasovira (Svetislav Stančić) : Muzička akademija u Zagrebu (diplomirao 1963.)
studij kompozicije (Toma Prošev) : Fakultet za muzičku umjetnost u Skopju (diplomirao 1979.)
usavršavanje u dirigiranju (Hermann Scherchen, Bruno Rigacci) : Accademia musicale Chigiana u Sieni (1965)
usavršavanje u kompoziciji (Erhard Karkoschka) : DAAD, Stuttgart (1987.-88.)

Zaposlenje: Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu: dirigent (1963.-69.)
Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu: dirigent (1964.-66.)
Glazbena proizvodnja Radio-televizije Zagreb: glazbeni urednik (1969. - 83.)
Muzička akademija u Titogradu (današnja Podgorica): predavač teorijskih predmeta i kompozicije (1980.-88.)
Muzička akademija u Zagrebu: zborovođa (od 1966.); predavač teorijskih predmeta (od 1983.); profesor kompozicije (od 1997.), redovni profesor (od 1995.)

Članstvo u umjetničkim i znanstvenim udrugama te institucijama u zemlji i inozemstvu: Hrvatsko društvo skladatelja: član (od 1976.), predsjednik ( od 2004. )

Nagrade i priznanja: 1957. - Prva nagrada iz glasovira na Natjecanju srednjih glazbenih škola u Ljubljani
1982. - Vjesnikova nagrada za glazbu "Josip Štolcer Slavenski" (Koncert za glasovir i orkestar)
1999. - Diskografska nagrada ''Porin'' za najbolju skladbu za solo ili manji sastav (Tonalna sonata za glasovir)
1999. - Odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za stvaralaštvo u glazbenoj kulturi
2003. - Nagrada "Vladimir Nazor" - godišnja nagrada za glazbu

O autoru

Željko Brkanović zanimljiva je pojava u našoj novijoj glazbi. Melodija kao daleka ili izravna asocijacija folklora osnova je njegova muzičkog razmišljanja koja tako nesvjesno zaustavlja napredak harmonijskog konteksta djela; ali upravo u tom "zaustavljenom vremenu" tonalnosti koju - ako je želimo približiti nekim možda poznatim izvorištima - možemo usporediti s ostvarenjima Prokofjeva, jednog dijela opusa Stravinskog ili Hindemitha, Željko Brkanović otkriva talent izvorne muzikalnosti... Argumente za tu tvrdnju pronalazimo prije svega u cjelovitosti Brkanovićeve forme, originalnosti izabrane materije i iznad svega u zanimljivoj konfrontaciji melodijskog prauzora i njegova vertikalnog slijeda - osebujne harmonije čija je tonalnost sasvim dovoljno proširena da može udovoljiti i najsuvremenijem muzičkom govoru. (Branko Magdić, Večernji list, 1982.)

Godine 1991. ugledni skladatelj Erhard Karkoschka rekao je o glazbi Željka Brkanovića: "Već sam prije u okviru koncerata zagrebačkog Biennala upoznao i naučio cijeniti njegovu glazbu. Ona se temelji na majstorskom svladavanju tradicionalne skladateljske tehnike. Naročito sam zapazio diferenciranu upotrebu instrumentacije koja uslijed iznenadnih obrata njegova orkestralna djela uvijek čini vrlo zanimljivima. Isto tako formalna struktura i logično vođenje linija djeluju uvijek uvjerljivo." Brkanović je skladatelj koji je najbolji i najpouzdaniji kada se drži načela načela i tehnika koje je provjerio kao vlasitite. Potreban mu je poredak, red što uokviruje prostor u kojemu se kreću autorske zamisli i ideje unutar zacrtanih odrednica. Taj red na stanovit način glazbi određuje mjesto, a ona je i polazište i nadgradnja u strukturi oblika; glazba kao da se upliće u to tkivo oblika, ovija se oko oblikovnih okosnica. (Erika Krpan, 2002., u povodu autorske večeri)