Intervju: Nikša Gligo
Počasni Porin za životno djelo zadnji je u nizu umjetničkih i znanstvenih priznanja koja su dosad pratila bogat i iznimno vrijedan rad istaknutog hrvatskog muzikologa, akademika Nikše Gliga.
Već na početku karijere zaradio je “titulu” proroka Nove glazbe, a na brojnim područjima hrvatske glazbe i kulture neumorno radi i danas. Za časopis Cantus otkrio je ponešto o projektima na kojima trenutno radi i komentirao hrvatsku glazbenu scenu danas.
Na nedavnoj dodjeli diskografske nagrade Porin odana vam je počast nagradom za životno djelo. To ‘djelo’ se itekako nastavlja, na različitim novoglazbenim poljima. Započeli ste novu etapu istraživanja glazbenog nazivlja u hrvatskome jeziku, nastavljajući se na svoja ranija istraživanja s tog područja. U kojoj je fazi projekt i o čemu je riječ?
Napravili smo projekt s dosta jasnim odmakom od onoga prije. Ovdje se radi o korpusu nazivlja koji se tiče teorije glazbe u užem smislu. Ne postoje nikakvi pokušaji standardizacije, a oni koji postoje se odbijaju. Za neke je dobro da se odbijaju jer ne valjaju, no svakako bi se to trebalo pokušati usustaviti na adekvatan način i zato je tako multidisciplinarno ustrojena ekipa. Godine 2012. uspostavili smo kontakt s doktoricom Bratanić koja vodi bazu podataka STRUNA i pokusno smo počeli obrađivati korpus podataka po njihovim standardima, pa se javila ideja da bismo se mogli javiti na natječaj koji raspisuje Hrvatska zaklada za znanost. Projekt je prošao vrlo uspješno, a sada postepeno na njemu radimo, prvenstveno radimo bazu podataka na temelju udžbenika iz kojih se danas poučava glazba. Kad se sakupi taj fundus, onda će se raditi upitnici koji će tražiti od struke da se izjasne o nekim dilemama, a rezultati će biti objavljeni na internetskoj stranici http://conmusterm.eu. Onog trenutka kada se budu postavila pitanja kao posljedica te ankete, onda će stranica biti otvorena za javnu raspravu, što je moja dugogodišnja ideja. Uvijek postoji problem i pitanje hoće li struka – nastavnici – to prihvatiti. U standardologiji sam odgojen na vrlo zdravim temeljima škole profesora Silića koji je bio moj jezični savjetnik na prvome projektu. Moram reći da i moji stariji kolege ignoriraju standard s kojim su se složili i stručnjaci Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Npr., ako se koristi strana riječ (jazz, dux, comes, Adagio,…), a nećemo je pisati fonetski, nego neasimilirano u hrvatski jezik, onda je se mora pisati u kurzivu, kao stranu riječ. To govorim u prilog tome da je jako teško u struci uspostaviti standarde ako oni ne postoje općenito u jeziku.
Moglo bi se reći da ste hrvatsku glazbu vidjeli iz gotovo svih uglova: kao promotor, urednik, muzikolog, u organizaciji i produkciji, u medijskoj ulozi te na kraju i u spominjanome kontekstu proučavanja glazbene terminologije. Iz vaše perspektive: kakav je put prešla nova glazba u Hrvatskoj, koji je njezin današnji položaj u hrvatskoj kulturi i društvu?
Ja sam se dosta odmaknuo od ovih organizacijskih i producentskih poslova što se tiče nove glazbe, još krajem 80ih kada sam ostavio Muzički salon Studentskog centra koji je došao u dobre ruke Davorke Begović, pa tu ne osjećam nikakvu „rupu“ iza sebe, a neko vrijeme sam je osjećao. Što se moje producentske uloge tiče, ja sam tu krajnje subjektivan. Nisam nudio podršku skladateljima za koje nisam smatrao da zavrjeđuju takvu podršku. Situacija se donekle izmijenila utoliko što je sve više i više mladih skladatelja. Pri tome mislim na skladatelje mlađe od 30 godina, o onima koji su prešli 30 godina se ne može govoriti kao o mladim skladateljima, premda su u jednako povoljnoj situaciji. Povoljna situacija očituje se u tome što se sva djela koja napišu izvedu. Standard izvođača enormno je narastao i u pravilu se može računati sa vrlo kvalitetnim izvedbama i praizvedbama. Zašto to nije dobro? Jer skladatelj uglavnom piše unaprijed uvjeren da će to biti izvedeno pod svaku cijenu. To je kao da je istodobno uvjeren da je to garancija 50% uspjeha toga što je napisao. S nekima sam razgovarao o tome i složili su se da okružje ne pruža nikakav otpor i unaprijed imaju aklamaciju okoline. To je negativna činjenica. Time ne izražavam sumnju u vrijednost hrvatske glazbe, pri čemu ja uporno nastojim razlikovati novu hrvatsku glazbu od hrvatske Nove glazbe. Hrvatska Nova glazba ne postoji, to bi bila ona glazba koja bi pratila Novu glazbu kao povijesnu epohu (je li to epoha, to je drugo pitanje). U toj novoj hrvatskoj glazbi ima premalo kontradikcija. Trebalo bi biti daleko više izazova.
Otkuda bi taj kritički stav, tj. zahtjev za izvrsnošću ili za identitetom neke glazbe, te napretkom i izvrsnošću unutar tog identiteta trebao doći?
Sami skladatelji trebali bi o tome odlučivati kao pojedinci. Pustimo cehovska udruženja, festivale, nastavne djelatnosti. Ranije sam upotrijebio poznatu figuru sa štukom koju se pušta u ribnjak kako se šarani ne bi udebljali – skladatelji bi sami trebali biti svjesni toga da moraju nadići ono što ih zatiče, a pruža im neku vrstu ugode. Ja ne osjećam da bi netko od njih spreman pristati na takvu vrstu samoispitivanja.
Uvjetuje li takvo samoispitivanje izdvajanje iz vlastite kulturne i obrazovne okoline, učenje drugdje i kod drugih?
Mogućnosti su ogromne, nitko ih ne priječi da odu, no zašto ne idu? Jer im je ovdje dobro. Pozicija Hrvatske je pozicija oaze. Da znaju skladatelji u svijetu da će im se sve izvoditi, svi bi došli u Hrvatsku. No, kakve koristi od toga – za njih i za nas? Daleko je to veća šteta za skladatelje za koje znam da su talentirani, da imaju svjetsku relevanciju, ali su se tu ušančili u ‘sigurnu Hrvatsku’. Njima je tu dobro. No, nije dobro da im je ovdje dobro jer nama nije dobro zato što je njima dobro. Ponovno se vraćamo na često pitanje zašto su loši rezultati na prijamnom ispitu za Muzičku akademiju iz teorijskih predmeta, a studenti dolaze od profesora školovanih na teorijskih odsjecima iste te Akademije. Glavnina profesora su skladatelji, što je dobro i nije dobro. Ovo što se kod nas podučava kao teorija je interesantno iz aspekta znanja skladatelja, no nije interesantno iz aspekta samih teoretičara. Razgovarao sam s kolegama koji predaju po srednjim školama i koji tvrde da je jedna vrsta doškolovanja bila potrebna da bi to mogli predavati onako kako zamišljaju teoriju glazbe. Možda je to razlog, ne znam. Napredovanje po umjetničkim kriterijima je sasvim u redu i legitimno pravo, ali zašto bi onda primarno skladatelj morao predavati teorijske predmete – teorija nije umjetnost! No, bez teorije nema Glazbe i nema musicae!
Neko vrijeme bili ste pročelnik Odsjeka za muzikologiju na Muzičkoj akademiji koja je dosad bila glavnim ishodištem izvedbenih umjetnika, profesora, skladatelja i muzikologa. Nastavlja li ona „utabanim putovima“ ili se osjete kakve potrebe za promjenama, drugačijem angažmanu i radu?
Ne mogu govoriti o cijeloj Akademiji. Postoje istaknuti odsjeci, npr. saksofon i gitara, koji su svjetska klasa. Popularni instrumenti, kao što je klavir, automatizmom će nastaviti svojim putem. Mogu govoriti o muzikologiji jer je tu smjena generacija i to je interesantno. Odlazi kolega Tuksar, a zatim i ja. Prilično sam obeshrabren situacijom jer, osim ako se ne dogodi kakvo čudo, javlja se jedina šansa da se preko etnomuzikoloških predmeta nekako osvježi taj studij muzikologije, koji je nakon bolonjske reforme postao višestruko kontradiktoran. Smisao bolonjske reforme upravo bi trebala biti interdisciplinarnost.
Postoji li potreba za muzikologijom u hrvatskoj glazbi danas i gdje najviše?
Naravno da postoji. Ne postoji potreba za muzikologijom za koju se ja zalažem, ali to je moj problem. Postoji potreba za muzikologijom na području hrvatske glazbene baštine. Koliko god se na tome radilo, uvijek se nešto novo otkrije, na novi način kontekstualizira. No, prva institucijska zapreka je što još uvijek nemamo doktorski studij muzikologije. Prije će doći do umjetničkog doktorata, nego do znanstvenog, čini se.
Kakvo je stanje na području glazbene kritike u Hrvatskoj, postoji li ona u pravome smislu i njeguje li se uopće ‘promišljanje’ glazbe, osim primjerice na Trećem programu Hrvatskoga radija?
Treći program hrvatskog radija je čista oaza i nadajmo se da će takvom ostati, s malim i kvalitetnim brojem slušatelja. Čini se da skladateljima treba kakav Goetheov Eckermann ili Craft u slučaju Stravinskoga, koji bi trebali bilježiti njihove genijalne zamisli i opravdavati ih ako im se što “omakne”, a sve to jer nemaju vlastitu dozu samosvjesnosti. Kritika je poseban problem, kritika se ne želi nikome zamjeriti. Npr. Šulek i Županović su se zamjerali – ne iz neke patologije, nego jer su se borili za kriterije. Možete se s time slagati ili ne slagati, kao što se ja nisam slagao ni s jednim, ni s drugim, ali ih poštujem kao borce za kriterije. Danas boraca za kriterij nema.
Iz arhivskog materijala MBZ-a i vaše korespondencije iz vremena kad ste bili programski tajnik Festivala dade se zaključiti da ste se i na tom području borili za kriterije, ponekad planirajući i programirajući festival i tri godine unaprijed i sl. Kakvim vam se Biennale čini danas i što držite ključnim za programiranje i produkciju takvog festivala?
Na ovogodišnjem Biennalu išao sam slušati Papandopula iz kurioziteta prema studentskoj produkciji. Vidio sam da se može računati na te mlade ljude, to je bilo na najvišem mogućem nivou. Estetički korpus u cijelom festivalu nisam uspio razabrati. Jednostavno treba putovati. Ako ne putovati, treba svaki dan sjediti na internetu i pratiti što se događa u svijetu. Mene su tada upozoravali, imao sam zone informiranja. Ako je trebalo otputovati i razgovarati, onda bih otputovao. Možda je problem u tome što se više ne može govoriti o glazbi koja je proizvod kakve sveobuhvatnije vizije. Postoje samo individualne vizije – vizije kompozitora, direktora, producenata… No to ne znači da glazbe više nema, zar ne?
Razgovarala: Karolina Rugle