16.09.2019

Davor Branimir Vincze povodom predselekcije za ISCM 2020. godine: “OLTRE IL CONFLITTO or why I left Croatia”

Svjetski dani Nove glazbe Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (ISCM) održat će se od 21. do 30. travnja 2020. godine na Novom Zelandu. Ovaj prestižni festival predstavlja skladatelje iz cijeloga svijeta, a interna komisija hrvatske Sekcije ISCM-a u internoj predselekciji odabrala je 6 skladatelja, između ostalih i skladatelja Davora Branimira Vinczea sa skladbom “OLTRE IL CONFLITTO or why I left Croatia” za gudački kvartet.

Skladba vodi publiku iza scene tipičnog sukoba, a Vincze ističe kako je kao dijete živio u ratom razorenoj Hrvatskoj te je bio fasciniran fotografijama koje prikazuju život iz različitih ratnih područja. Ovo djelo počinje s viskom razinom napetosti koja se ne zaustavlja do samoga kraja. Povremeno se pojavljuju pauze, trenuci retrospektive u kojima se održava uzrok sukoba, a napetost nikada ne prestaje u potpunosti. Više o skladbi, ali i svojoj karijeri otkrio je sam skladatelj u kratkom intervjuu.

Vaša skladba “OLTRE IL CONFLITTO or why I left Croatia” odabrana je u predselekciji ISCM-a za 2020. godinu. Možete li nam predstaviti skladbu, koliko ste na njoj radili te koja je pozadina čitave priče?

Skladba je nastala 2014. godine kao narudžba međunarodnog festivala Manifeste za soliste (fl, fg, vl, vc) ansambla Intercontemporaine. Istu skladbu sam i dirigirao na praizvedbi u Parizu. Oltre il conflitto, u prijevodu iza konflikta, je bila retrospektiva radova Marca Longari-ja, koju sam neposredno prije pisanja istoimenog komada posjetio. Marco Longari je višestruko nagrađivani foto-žurnalist čiji fokus leži na reportažnoj fotografiji s kriznih područja (Nairobi, Jeruzalem, Palestina, …). Izložba me se iznimno dojmila jer prikazuje aspekte svakodnevnog života u ratom pogođenim sredinama, slično kao što je to kod nas bilo 90-ih godina prošlog stoljeća. Iz istog razloga mi je ratna tematika bila bliska, a bojim se nažalost da je i danas, pogotovo u Europi zbog velikih migracija s Bliskog istoka, izričito aktualna. Želja mi je bila prenijeti osjećaj napetosti i nemira koji se osjeća između dva uzastopna napada zbog straha da bi se u svakom trenutku sukob mogao nastaviti. Moglo bi se reći da glasna ritmična repeticija klastera simbolizira sami sukob, dok svi mirni dijelovi koji stoje u kontrastu s time predstavljaju način na koji civili pokušavaju izgraditi svoju svakodnevicu, unatoč eminentnim prijetnjama po život opasnih situacija. Naravno, Oltre je u prvom redu umjetničko djelo, a ne propaganda i ja ga vidim kao neku unutarnju borbu s okolinom koja mi nije uvijek bila naklonjena u nastojanju da postanem skladatelj. U tom smislu mi je drago ako publika primijeti stanovitu simboliku, ali mi to nije bitno. Važnije mi je da slušatelje potaknem na vlastita razmišljanja i uživanje u djelu kroz njegovu muzikalnost i estetiku.

Na skladbi sam radio oko tri mjeseca početkom 2014., ali sam je još jednom preradio za gudači kvartet 2016., a krajem 2017. sam još jednom kompletno revidirao zadnju sekciju djela, kako bi idiomatski bolje odgovarala gudačkim instrumentima. To je ujedno i verzija koju ćete čuti ukoliko skladba bude izabrana za ISCM.

Studirali ste diljem svijeta, kako je to utjecalo na Vašu karijeru? Kako ste se odlučili za doktorski studij kompozicije na Stanfordu?

Svako društvo ima neke aspekte života koji stoje u prvom planu, a neke druge na koje su slijepi. Moj odlazak u Austriju, Njemačku, Francusku i naposljetku SAD, pored znatiželje te interesa za druge kulture i jezike, leži u želji da bolje shvatim sebe i svoje porijeklo. Mislim da je biti u doticaju samo s jednom kulturom, kao da se u ogledalo uvijek gledate sprijeda. Tek odlaskom u inozemstvo sam osvijestio neke crte svoje ličnosti i pristupe komponiranju, koje sam kući smatrao ‘prirodnima’. Neke od tih spoznaja su mi se svidjele pa sam ih počeo naglašavati, a one druge izbjegavati u svojem radu. Zanimljivo je na što su stavljali fokus različiti profesori s kojima sam radio. U Njemačkoj se puno razgovaralo o formi, u Francuskoj puno više o boji zvuka. Pritom ne mogu reći da je neki aspekt glazbe bio potpuno zanemaren u određenoj regiji, samo je kritika tendencijelno bila jače usmjerena prema tim nekim detaljima koje su tamo bili od jačeg značaja. Ali ja bih sve te neke karakteristike određenog prostora upijao podsvjesno i retrogradno krenuo propitivati, jednom kada tamo više nisam živio. Dakle tek dolaskom u Njemačku sam razumio utjecaj Austrije na moj rad, tek u Francuskoj utjecaj Njemačke i tako dalje. Također je bilo interesantno čuti komentare kada bi se isti komad izveo u dvije različite sredine, gdje su jedni obožavali upravo ono što je ovim drugima smetalo. Iz toga sam naučio uzeti svaku kritiku s blagom rezervom i ne dati da me poruši i pokoleba u nastojanju da nešto kreativno isprobam. Na kraju je svaka kritika neodjeljiva od stanovitog kuta gledanja na stvari, koji nikad nije istovjetan s objektivnom istinom. Bitno je u kritici moći čuti stvari koje vas inspiriraju i potiču da budete bolji.

Moja odluka za odlaskom na Stanford je ponukan činjenicom da se poklopilo nekoliko sjajnih prilika; moj mentor je slavni skladatelj i pedagog Brian Ferneyhough, Institut CCRMA u sklopu Stanforda je jedan od najboljih i najvećih instituta za elektroničku glazbu u Americi, a Silicijska dolina je epicentar istraživanja oko umjetne inteligencije koje me trenutno iznimno privlači. Uz to naravno dolaze i praktični detalji kao činjenica da sam primio punu stipendiju za cijeli studij, da u sklopu fakulteta predajem kao asistent u nastavi i stječem pedagoško iskustvo, te da nekoliko puta godišnje u goste dolaze renomirani ansambli svirati djela nas doktoranata iz kompozicije. Osim toga je ovo jedinstvena prilika vidjeti kako funkcionira američko društvo i njihov sistem edukacije. Najveća razlika u odnosu na dosadašnje studije jest inzistiranje na kontinuiranom radu. U Europi se često ide u veće detalje i širinu, ali se ta znanja trpaju u kratkom vremenskom roku pa se brzo i zaboravljaju. Američki sistem kroz tjedne zadaće i kratke provjere znanja, želi da svi steknu bazu znanja za cijeli život, a očekuje se da, ako vas stanovito područje jako zanima, sami napravite korake nužne za produbljivanje vlastitog znanja.

Pokrenuli ste i festival Novalis, koja je ideja iza festivala?

Novalisov moto počiva na tri ‘i’ – inovacija, instrukcija i interdisciplinarnost. Ideja je bila da stvorimo platformu koja omogućuje međusobno upoznavanje glazbenika i umjetnika, inozemnih i stranih, profesionalaca i amatera. Festival je dosad održan na različitim lokacijama po Hrvatskoj i nama se sviđa taj vagabundski pristup, gdje poput ubera ili airBnB-a funkcioniramo samo kao posrednik između skladatelja, muzičara, koncertnih prostora i publike, te se trudimo da je svaki koncert poseban i neponovljiv doživljaj. Takav pristup je iznimno izazovan, ali ujedno i nevjerojatno zabavan i pruža pozitivnu energiju koja nas sve ove godine drži da projekt razvijamo dalje.

Koja Vam je bila najizazovnija skladba na kojoj ste dosad radili i zašto?

Nekako mi se uvijek čini da je zadnje djelo koje sam napisao ono koje je najizazovnije. Moguće da selektivno brišem sve one negativne momente koji su sastavni dio kreacije (izvlačenje dionica, učenje novog softwarea, osmišljavanje ideje koje zapinje,…) pa mi se čini da je sve to što sam napisao pred godinu i više dana bila dječja igra. Kad bih baš morao navesti jedno djela, rekao bih da su to ‘Fanfare’ koje je Ad Gloriam Brass praizveo ove godine na Biennalu u Zagrebu. U ovom djelu sam po prvi puta koristio nove pilotske programe za elektronsku glazbu koje se baziraju na neuronalnim mrežama, pa je bilo izazovno savladati računalno kodiranje, kako bih dobio željene zvukove. Osim toga sam jako puno iščešljavao skladbu u samom procesu komponiranja, vraćao se, prepravljao, izbacivao, pojednostavljivao. Ono što me iznimno raduje jest da sam s ovim komadom sve bliži definiranju skladateljske tehnike koju nazivam ‘microllage’, kao neka vrsta mikroskopskog collage-a. Ideja je da koristim iznimno kratke muzičke isječke drugih skladatelja, koje preslagujem na način da dobijem nove geste i fraze koje kompletno rekontekstualiziraju njihov prvobitni smisao, a ipak zadržavaju subliminalnu povezanost s originalom. U skladbi ‘Fanfare’ sam koristio stare pjesme o Zagrebu kao bazu podataka, ali je rezultat ispao neopisivo vrckav i dijametralno suprotan od originala. Ipak, u ovom trenutku nemam osjećaj da do kraja vladam tom tehnikom. U tom smislu mi preciznija kontrola i razrada ove muzikalne tehnike trenutno predstavlja najveći izazov, a vjerojatno će se puno jasnije kristalizirati u djelima koja nadolaze.

Trenutačno ste na turneji s No Borders Orchestra, s kojima ćete nastupiti i u zagrebačkoj Laubi. Možete li nam opisati kako sastav funkcionira, s kojim sve kolegama svirate i koja je pozadina cijele ideje?

No Borders Orchestra (NBO) je mladi orkestar kojeg je pred par godina pokrenuo srpski dirigent Premil Petrović, koji već dvadeset godina živi i djeluje u Berlinu. NBO jednom godišnje okupi vrhunske muzičare koji žive ili potječu s naših prostora, a koji inače sviraju po renomiranim orkestrima diljem Europe od Bavarskog Rundfunk orkestra iz Münchena, La Monnaie iz Brisela, Radio-Simfonijskog orkestra iz Beča, do Zagrebačke filharmonije i mnogih drugih. Želja je kroz zajedničko muziciranje prenijeti poruku tolerancije i borbe protiv kseno-, homo- i ostalih fobija.

B matinée – projekt koji će se 20. rujna predstaviti u Laubi – inspiriran je Berlinom (koji ove godine obilježava trideset godina od pada Berlinskog zida) i Berghainom (najpoznatijim berlinskim tehno klubom). Berlin je simbol transformacije, iz grada koji je bio fašistički, a zatim komunistički, u jedan od najliberalnijih europskih gradova. Berghain pak sa svojim iznimno otvorenim pristupom koji pozdravlja svaku vrstu ekscentričnosti, predstavlja rušenje zidova koje nosimo unutar nas. NBO je tako naručio 5 novih skladbi od skladatelja mlađe generacije s područja bivše Jugoslavije (Darija Andovska, Draško Adžić, Danijel Žontar, Drinor Zymberi i moja malenkost) sa željom da se inspiriraju Berlinom i Berghainom te kreiraju skladbe koje ruše granicu između klupske i suvremene/klasične glazbe. Nadalje, Matinée u nazivu projekta stoji za novi početak otvorene komunikacije između muzičara i glazbenih scena iz regije. Stoga je turneja organizirana u svakoj od federativnih država bivše republike, a zadnji koncert kao kruna projekta odvija se u samom Berghainu u Berlinu. Ljepota ovog projekta leži u kvaliteti izabranih muzičara, kao i u njegovoj poruci kako je došlo vrijeme da se krene dalje uz međusobno uvažavanje i poštovanje, bez zazivanja nostalgije minulih vremena.

Moj doprinos ovom projektu djelo je koje sam nazvao ‘darkroom’, za dvadeset gudača, udaraljke i elektroniku. Sama riječ ‘darkroom’ ima dvostruko značenje: tamna prostorija u kojoj se razvijaju slike i zamračeni dio noćnog kluba predviđen za seksualne susrete. Iako dijelovi moje glazbe povremeno aludiraju na gore navedena značenja (zvuci koji kao fotografija izviru iz mraka, uzdasi,…), ideja cijele skladbe je neka druga. Tamnu sobu prvenstveno doživljavam kao hipotetski akustički prostor predviđen za katarzu; mističan, velik, otvoren i oslobađajući, onaj koji dopušta tijelu i duši da slobodno lutaju. Ne možemo se pouzdati u vlastiti vid, pa smo primorani slušati. To može zvučati jezivo, ali ključ je da se čovjek opusti i prepusti…

Kontakt

Tel: +385 1 4872 370
Fax: +385 1 4872 372
Berislavićeva 9, Zagreb
e-mail: info@hds.hr

Povratak na vrh